Henri Nouwen je napisao: “Kad se iskreno zapitamo koje nam osobe znače najviše, shvatimo da su to one koje nam, umjesto savjeta, rješenja i gotovih odgovora, radije pružaju suosjećanje u našoj boli i vidaju nam rane toplim, nježnim dodirom. Prijatelj koji može šutjeti s nama dok prolazimo kroz očaj i zbrku, koji može ostati uz nas u trenucima tuge i gubitka, koji može prihvatiti da o nama ne zna sve, da ne može u svemu pomoći niti nas izliječiti, a svejedno se s nama suočava sa stvarnošću naše bespomoćnosti – to je prijatelj koji istinski voli.”

Bila sam zbunjena kad sam prvi puta pročitala ove riječi. Mislila sam da je istinsko prijateljstvo puno više od toga – da ono podrazumijeva prijelaz s riječi na djela! Budući da sam godinama nesebično pomagala drugima, moja je prirodna sklonost poduzeti nešto čim bih se suočila s nečijom nevoljom. Poučavala sam bezbrojne volontere, održala mnoga predavanja i pisala pisma – sve kako bih istaknula vrijednost darivanja i djelovanja. Ljubav na djelu!

Trebalo mi je vremena da shvatim duboko značenje riječi Henrija Nouwena. Prisjetila sam se svog prvog putovanja u ratom razrušeni Mostar. Znala sam tek nekoliko riječi lokalnog jezika, pa sam se pridružila iskusnim volonterima koji su dijelili hranu. Ušli smo u mnoge domove zavijene u crno. Bila sam duboko potresena jer sam tada prvi put posjetila mjesto uništeno ratom. Prijatelj mi je ljubazno prevodio razgovore.

Bila sam na rubu suza kad me je jedna starija gospođa, ranjenih nogu od krhotina granate, primila za ruke i počela mi pričati o svojim nevoljama. Nijemo sam suosjećala s njezinom boli. Nisam razumjela ni riječi jer je moj prevoditelj u tom trenutku bio zauzet. Na kraju mi se toplo zahvalila; čvrsto smo se zagrlile i obje zaplakale.

To je bilo jedno od mnogih nezaboravnih iskustava.

Mladi s kojima danas radim suočavaju se s istim teškoćama s kojima sam se i sama susrela kada sam prvi put došla u Mostar. Ne znaju jezik, osjećaju se bespomoćno i nelagodno, a ja im tada kažem: “Ne brinite, samo budite ondje. Držite ih za ruku, gledajte ih s ljubavlju i suosjećanjem i slušajte. Slušajte i plačite s njima.”

Danas govorim njihov jezik i pomažem na različite načine. No sve je počelo na taj jednostavan način, koji je i danas jednako djelotvoran. Prošloga tjedna, kada je supruga dragog prijatelja iznenada izgubila život u prometnoj nesreći, rekla sam mu: “Nemam riječi, samo plačem s tobom. Dođi. Moja kuća je tvoja kuća.”