Brojni novinski napisi upozoravaju nas da pošast gora od bolesti COVID-a pustoši zemlje diljem svijeta – ona se širi nečujno, njezini su znakovi tihi, ali su ishodi pogubni. Neki su je prozvali “sveopćom usamljenošću”, vrstom zaraze koja se bez glasa uvlači u sva društva.

Mnogi ljudi žive povučeno, po strani od užurbanog društvenog života. Živimo u moru usamljenosti u kojem su dodirni zasloni zamijenili stvarni ljudski dodir.

“Usamljenost je otvorena rana našega doba”, kaže čileanski novinar i pisac Cristián Warnken te dodaje: “Duboko smo zabrinuti zbog klimatskih promjena, no dok o njima mnogo govorimo, premalo činimo u vezi s rastućom pustinjom koja se uvlači u međuljudske odnose.”

“Usamljenost nam doslovno može skratiti život”, tvrdi Michel Poulain, belgijski stručnjak za kretanje stanovništva koji proučava dugovječnost. Upravo je on uveo zamisao o “plavim zonama” – krajevima svijeta u kojima ljudi dosežu iznimno duboku starost. Poulain ističe da u tim područjima ljudi daju prednost društvenom životu: okupljaju se na trgovima, razgovaraju u kafićima i zajedno se zabavljaju. Društveni je dodir ondje ključno načelo, a ljudski su odnosi u samome središtu svakodnevice. Stoga nam savjetuje da svakoga dana pokušamo razgovarati s barem dvije ili tri osobe.

Ovaj nedostatak ljudskog druženja teško pogađa i mnoge mlade; djeca nemaju stvarni, duboki dodiri s drugima pa postaju podložna potištenosti ili samoubilačkim mislima. Je li rješenje samo u lijekovima? Svesti ovaj problem isključivo na liječničku razinu bilo bi plitko i uzaludno, jer je ovdje riječ o dubokom društvenom i duhovnom pitanju.

Možemo li mi, kršćani, učiniti išta kako bismo pomogli ljudima da pobijede ovu bolest? Doista, imamo riznicu resursa! Božji nas Duh može osnažiti i pokazati nam kreativne načine kako pomoći. Ako znamo da je netko usamljen, možda će ga razveseliti jednostavan telefonski poziv. Ako primijetimo da susjede rijetko tko posjećuje, možemo sami svratiti do njih, pozdraviti ih i pitati treba li im što. Ako netko počne iznositi dugu, potanku priču — što je često znak da nema s kime razgovarati — odvojimo vrijeme i saslušajmo ga. Pokažimo ljudima koji djeluju odvojeno od svijeta da nisu sami i da smo tu za njih. “Takvim je žrtvama Bog zadovoljan.” (Poslanica Hebrejima 13, 16)

Poznati autor Rick Warren podsjeća nas da smo stvoreni za zajedništvo. Brinući se za druge i ljubeći svoga bližnjega kao samoga sebe (Evanđelje po Marku 12, 30-31), možemo pomoći u liječenju ove suvremene bolesti – pa makar to činili samo u vlastitom kutku svijeta. Pružajući ruku drugima, ublažavamo i vlastitu usamljenost; istovremeno postajemo oni koji tješe, ali i oni koji primaju utjehu. Volontiranje je stoga izvanredan način da pomognemo drugima, a ujedno ispunimo i vlastitu potrebu za bliskošću. Ono čini čuda za naš duh te nam pomaže da ostanemo povezani, aktivni i ispunjeni.

Kao kršćani, zajedništvo možemo pronaći i uključivanjem u lokalnu crkvu, skupinu za proučavanje Biblije, molitvenu zajednicu ili mrežne skupine za podršku. Kada se ukaže prilika, potrudimo se prevladati stidljivost, prići nekome i započeti razgovor. Iznenadit ćemo se koliko ćemo zanimljivih, srdačnih i suosjećajnih ljudi upoznati koji će rado razgovarati s nama.

Dakle, kao kršćani istodobno smo vjesnici nade onima u potrebi, a i primatelji zajedništva ako smo usamljeni.

To je s društvene strane. S duhovne strane, ključno je podsjetiti se na Božju bezuvjetnu ljubav prema svakome od nas kao njegovom dragocjenom sinu ili kćeri te znati da se Isus brine za nas i žudi biti naš najbolji prijatelj.

Dakle, ako prolazite kroz mračne provalije samoće, ohrabrite se. Sjetite se da će Bog biti s vama i utješiti vas (Psalam 23, 4) te da vas neće zapustiti niti ostaviti (Ponovljeni zakon 31, 6). “Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti.” (Psalam 27, 10). Sveto pismo vam također jamči da nas Isus neće ostaviti kao siročad (Evanđelje po Ivanu 14, 18). Za one koji su izgubili osjećaj pripadnosti (glavni uzrok usamljenosti), ili ga možda nikada nisu ni imali, Riječ Božja kaže: “On je otac siročadi, branitelj udovica. On donosi pravdu iz svog svetoga Hrama. Bog usamljenima dom nalazi.” (Psalam 68, 5-6)

Osjećate li ponekad da nema “nijedne prijateljske ruke,” kao što je rekao slavni francuski pjesnik Arthur Rimbaud? Približite se Gospodinu i On će vam biti pružena ruka. Jeste li sami i napušteni te mislite da vas nitko ne čuje? Bog će čuti vaš vapaj kad bez nade lutate pustinjom samoće, baš kao što je čuo Hagarinu nevolju (Knjiga Postanka 21, 14–21) i očajni vapaj psalmopjevača (Psalam 18, 6). Ako nemate nikoga drugoga kome biste se mogli povjeriti, Gospodin vas je uvijek spreman saslušati.

A najbolje od svega je što možemo biti mirni u pogledu svoje budućnosti jer je Isus obećao da će biti s nama u sve dane, do svršetka svijeta. “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Evanđelje po Mateju 28, 20).