Autor Knjige Propovjednika zapisao je ove bezvremenske riječi mudrosti: “Postoji razdoblje za sve, pravo vrijeme za sve što se zbiva na svijetu” (Knjiga Propovjednika 3, 1). Tijekom života svatko od nas prolazi kroz različite cikluse – vremena obilja i vremena potrebe, trenutke kada su nam životi toliko ispunjeni da nam se “čaša prelijeva” (Psalam 23, 5), ali i razdoblja duhovne suše u kojima osjećamo prazninu tamo gdje je nekada vladalo blagostanje. Upravo u tim zahtjevnim trenucima učimo biti zadovoljni u svakoj situaciji u kojoj se nađemo – kroz Krista koji nas jača (Poslanica Filipljanima 4, 11–13).

Životni ispiti, kušnje i gubici donose duhovni rast i blagoslove u našu svakodnevicu kada svoju vjeru položimo u Gospodina i dopustimo Duhu Svetomu da djeluje u nama. Naravno, puno je lakše biti zahvalan i vjerovati kada sve ide glatko – kada smo okruženi ljudima kojima je stalo do nas, kada nas služi zdravlje i ne patimo od oskudice. No, kada se suočimo s nevoljama, pozvani smo osloniti se na Boga i otkrivati Njegovu radost čak i u teškim okolnostima (Nehemija 8, 10).

Suvremeni život sa sobom nosi jedinstvene izazove kakve svijet nikada prije nije iskusio. Razvoj moderne tehnologije omogućio je brzu komunikaciju s drugima, ali je istovremeno doveo do slabljenja istinske zajednice i bliskog osobnog druženja. Zamjena tradicionalnog radnog mjesta virtualnim te prebacivanje dijela obrazovanja u online prostor smanjili su prilike za sklapanje dubljih prijateljstava. Kao rezultat toga, brojne zdravstvene organizacije danas opravdano upozoravaju na globalnu “epidemiju usamljenosti”.

Ni mi kršćani nismo imuni na ove izazove i osjećaj izolacije. Ponekad se, iz različitih razloga, možemo naći po strani – bilo zbog narušenog zdravlja, gubitka voljene osobe, odlaska u mirovinu ili ograničene pokretljivosti u starijoj dobi. U takvim je trenucima teško pronaći smisao i svrhu u svakodnevnom životu, što lako može dovesti do tjeskobe, beznađa i depresije.

Ipak, nismo stvoreni da živimo sami. Od samog početka Biblije vidimo da nas je Bog oblikovao za suživot s drugima (Knjiga Postanka 1, 27-28; 2, 18). Naše interakcije s drugima, osobito s drugim kršćanima, pružaju nam ohrabrenje i snagu, jačaju našu vjeru te unose radost i nadahnuće u naš život. Odnosi u obitelji, na radnom mjestu, u vjerskoj zajednici ili susjedstvu daju strukturu našim danima i ispunjavaju ih smislom. Ako ta mreža podrške nestane ili postane nepristupačna, to se snažno odražava na naše emocionalno i duhovno blagostanje.

Kada proživljavamo razdoblje usamljenosti, ključno je ne zatvarati se u sebe, već se obratiti braći i sestrama u vjeri te zatražiti molitvu i oslonac. Kada s drugima podijelimo terete s kojima se suočavamo, otvaramo im vrata da nam pruže ruku i utješe nas. Utjeha koju primamo od Boga i drugih vjernika  osposobljava nas da budemo tu za druge u njihovim patnjama. Kao što Pismo kaže: “On nas tješi u svim nevoljama da bismo i mi mogli tješiti one koji se nalaze u bilo kakvoj nevolji, istom utjehom koju nama daje Bog.” (Druga poslanica Korinćanima 1, 4).

Iskoraci prema drugima

Razdoblja samoće pomažu nam da postanemo svjesniji onoga što drugi proživljavaju – osobito onih koji još ne poznaju Gospodina – kako bismo njihove potrebe lakše prepoznali u svakodnevnim susretima. Često ne možemo znati kakve sve terete ljudi nose. Ipak, Biblija nas uči da svakoga gledamo s ljubaznošću i suosjećanjem, stoga im moramo posvetiti pozornost i gledati dalje od vanjskog izgleda.

Pozvani smo odražavati Kristovu ljubav i milosrđe ljudima koje susrećemo i, kad god je to moguće, mijenjati nečije živote nabolje, čak i kroz sasvim kratak dodir. Božji Duh može djelovati kroz naše odnose s drugima, ma koliko oni bili prolazni, kako bismo bili svjedočanstvo Njegove ljubavi i suosjećanja (vidi Poslanicu Kološanima 3, 12). Možemo u nečiji život unijeti riječi vjere i nade – katkad u samo jednom susretu.

Jednostavna djela dobrote mogu ublažiti nečiju usamljenost i pokazati da nam je stalo. Možemo se iznenaditi koliko ti mali trenuci mogu pružiti nadu i utjehu drugima, ali i donijeti osjećaj ispunjenosti i svrhe nama samima. Naši kontakti s okolinom obogaćuju ljudske živote i pomažu kako onima kojima činimo dobro, tako i nama da se osjećamo povezano i manje izolirano.

Uvijek s nama

Naš odnos s Bogom i Njegovom Riječju sigurno je sidro za našu vjeru u trenucima životne usamljenosti. Nikada nismo sami! Bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo, Isus je stalno uz nas – svaku sekundu svakoga dana. On nam poručuje: “I evo, ja sam s vama sve dane – do svršetka svijeta” (Evanđelje po Mateju 28, 20).

Razdoblja samoće možemo iskoristiti za duhovni rast i jačanje svijesti o Božjoj stalnoj prisutnosti. To se u kršćanskoj tradiciji naziva “vježbanjem Božje prisutnosti”, što je izraz koji se pripisuje bratu Lovri od Uskrsnuća, francuskom karmelićaninu iz 17. stoljeća. Brat Lovro radio je u samostanskoj kuhinji i obućarskoj radionici, provodeći dane u kuhanju i čišćenju. Tijekom rada neprestano je razgovarao s Bogom, duboko vjerujući da u Njegovoj prisutnosti možemo uživati uvijek i u svakom trenutku.

Kada se nađete u osami, Gospodinovo stalno društvo pružit će vam nadu i mir koji nadilazi svaki ljudski um te ispuniti prazninu u vašoj duši (Vidi Poslanicu Filipljanima 4, 7). U svijesti o Kristovoj prisutnosti pronaći ćemo utjehu, prijateljstvo i osjećaj pripadnosti koji nas nikada neće iznevjeriti. On je sam rekao: “Nikada te neću zapustiti i nikada te neću ostaviti” (Poslanica Hebrejima 13, 5).

U takvim trenucima trebamo prilagoditi svoje gledište te se svjesno prisjetiti Gospodinove dobrote i vjernosti kroz cijeli naš život. Trebamo zamoliti Gospodina da učvrsti naše misli (Mudre izreke 16, 3) i zamolimo ga da nam pomogne usmjeriti misli na ono što je uistinu važno i vječno, kako bismo ‘mislili na ono što je na Nebu, a ne na Zemlji’ (Poslanica Kološanima 3, 2).

Također je važno tražiti nove načine za izgradnju zajedništva s drugima – bilo kroz volontiranje, sudjelovanje u župnoj zajednici, povezivanje putem interneta ili jednostavno izgradnju boljih susjedskih odnosa. Iskoristimo svoje vrijeme i energiju na pozitivan način koji gradi mir i jača našu vjeru. Razmislimo kako možemo dotaknuti živote drugih, pa makar i sitnicama: kratkom porukom, telefonskim pozivom, osmijehom ili riječju ohrabrenja.

Kao kršćani, blagoslovljeni smo sigurnošću da nam je, bez obzira na teška razdoblja kroz koja prolazimo, darovana Božja milost i obećanje vječne nade (Prva Petrova poslanica 5, 10). Isus je naš Dobri Pastir (Evanđelje po Ivanu 10, 11). Kada smo umorni, u njemu možemo pronaći odmor, obnavljajući svoju snagu i otpornost. On je uvijek s nama.

“Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga; u Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge.” (Psalam 23, 6). Možemo se pouzdati u ovo obećanje da su Božja dobrota i ljubav nepromjenjive. Radujemo se danu kada ćemo zauvijek biti s Gospodinom u nebu.