Nazočila sam oproštajnom sastanku na kojem se tvrtka opraštala s članom svog tima. Nalazila sam se u pozadini konferencijske dvorane dok se sve odvijalo u prednjem dijelu sobe. Kad je menadžer zamolio prisutne da podijele nekoliko lijepih riječi o osobi koja odlazi, nitko osim jedne osobe s kojoj je izravno radila nije imao ništa reći o njoj. Nekolicina ljudi je ustala pokušavajući se probiti kroz gužvu i na brzinu se oprostiti s kolegicom. “Uvijek je bila pristojna i ljubazna.” “Iako nikad nismo razgovarali, svoj je posao uvijek obavljala krajnje profesionalno.”
Izlazeći iz dvorane osjetila sam kako me preplavljuje val tuge. Godinama je ta žena radila s istim ljudima i samo ju je jedna osoba stvarno poznavala. Tužno, zar ne? Vjerojatnost da će tim osjetiti njezin odlazak ili da će biti nezamjenjiva bila je iznimno mala.
Ovo me je na neki način uplašilo. Razmišljala sam o svojoj interakciji sa svojim kolegama i upitala se: “Hoće li se i meni nešto slično dogoditi? Hoće li me se itko sjećati, ne samo kao osobe koja je tamo radila, već kao Amy? Hoće li se sjećati mene, mog načina razmišljanja i kako sam utjecala na njih? Velik dio mog radnog dana uključuje neposredan rad s ljudima: poučavanje, savjetovanje, organiziranje, planiranje i vježbanje. Jesam li se dovoljno trudila poboljšati živote ljudi? Po čemu će me pamtiti?”
Ova mala kriza potaknula me da počnem promatrati ljude s kojima radim. Gledajući ih, razmišljala sam koga stvarno poznajem i počela primjećivati nešto zanimljivo. Oni “najpoznatiji” uvijek su pokušavali upoznati sve ostale. Na društvenim okupljanjima pričali su sa svima, pozdravljali redom, čak i one “manje važne” kolege, a zanimali su se i za tuđe projekte. Ukratko, oni koji su primjećivali druge bili su i sami primijećeni. Oni koji su okrenuti prema van i drugima, potiču druge da se zauzvrat usredotoče na njih. Postali su najutjecajniji pojedinci jer im je istinski stalo do drugih, zbog čega su se ljudi prirodno zainteresirali za njih.
Utjecaj i stvaranje zajednice svodio se, činilo mi se, na ljubav. Voljeti čovječanstvo dovoljno da se ulaže u svaku osobu. Vrednovanje povezanosti i njezino njegovanje.
Kao što je Pavao rekao u Rimljanima 14:7, nitko ne bi trebao živjeti (ili umrijeti) sam za sebe. A Isus je rekao da se najveća ljubav koja postoji nalazi u polaganju svog života (i vlastite samovažnosti, individualnosti ili neovisnosti) za druge (Evanđelje po Ivanu 15:13). U ovom razdoblju, kada mnogi pate od izolacije i usamljenosti, povezivanje i ljubav prema onima oko nas ključna je dužnost kršćanina koja bi učinila Isusa ponosnim.