Prošle se godine Dan očeva slučajno poklopio s rođendanom mog oca, koji je preminuo 2022. godine, nakon što gotovo 28 godina proveo u invalidskim kolicima. U njih je dospio kada je automobil kojeg je popravljao pao na njega. Neposredno prije te nesreće primio je Isusa u svoje srce što je u potpunosti promijenilo njegov život. Prestao je uzimati heroin i druge droge, a isto tako je prestao krasti i baviti se sitnim kriminalom, i na taj način financirao svoju ovisnost. Ove su odluke također spasile njegov brak koji se raspadao. Odlučio je provesti ostatak života pomažući drugima koji su se suočavali sa sličnim problemima, i unatoč nesreći koja ga je prikovala za kolica trudio se koliko je mogao…sve do svoje smrti. Zahvalan sam što mi je bio otac i što je bio dobar primjer, ne samo meni nego i svima koji su ga poznavali.
Prije nekoliko godina čitao sam anketu koja je otkrila da su roditelji većine uspješnih ljudi čitali svojoj djeci i usadili im ljubav prema čitanju. Jedno od mojih najranijih sjećanja je čitanje s tatom, svako večer prije spavanja. Bila je to naša tradicija. Suze bi mu navrle u oči kad god bi ga priče dirnule u dušu. Osim dječjih priča i vječnih klasika, nekoliko je puta pročitao sva četiri Evanđelja. To je imalo veliki utjecaj na moj život, naime još uvijek se sjećam dijelova evanđelja, i što je najvažnije, siguran sam da su postali dio moje duše.
Ondašnji javni prijevoz nije baš bio prilagođen potrebama invalida, te smo nas dvojica često stopirali, tata naime nije vozio. Prijazni neznanci sklopili bi i smjestili njegova kolica u prtljažnik automobila. Ja bih uvijek sjeo na stražnje sjedalo i slušao razgovor odraslih. Moj je tata volio dijeliti svoju životnu priču s drugima, kako ga je Bog spasio i promijenio mu život. Često bismo stigli na naše odredište prije nego je uspio završiti svoju priču, pa bi vozači stali uz rub ceste i nastavili razgovarati s njim. Mnogo puta ljudi bi se molili s mojim ocem i primili Isusa u svoje srce. Nikad mi priča o njegovom životu, Božjoj ljubavi i moći nije dosadila, bez obzira koliko smo tužni ili izgubljeni bili u tom trenutku. Iako mi tata nedostaje, smatram da je on najzaslužniji što sam odlučio posvetiti svoj život širenju Radosne vijesti i pomaganju drugima.