Danas sam se prošetao s djecom svojih prijatelja. Prošli smo pored obližnjih njiva i livada, a poljski su nas putovi potom odveli i do prekrasnih šumaraka. Lijepo vrijeme je bilo kao stvoreno da se djeca nadišu svježeg zraka dok su razdragano trčala unaokolo tražeći raznorazne bube i kukce.

Uživao sam u ovom predahu, daleko od užurbanosti naše kuće, u kojoj smo i živjeli i radili kao volonteri naše lokalne dragovoljne udruge. Vani, u prirodi, nije bilo računala niti zadataka koje je hitno trebalo obaviti, telefona koji su neprestano zvonili, sastanaka i tisuće drugih detalja koji su zahtijevali našu pozornost tijekom dana.

U prirodi vrijeme kao da stoji, barem dok djeca ne počnu uzbuđeno vikati: “Našao sam bubamaru! A ja pauka!…” No, čak su i takve “uzbune” podnošljive jer potreban mi je samo predah od nekoliko minuta kako bih se osvježio i razbistrio um. Potom sam ponovno spreman za akciju, da trčim od jednog do drugog malog istraživača i fotografiram ta “čudesna” stvorenja koja su djeca našla. 

Kada je Isus govorio da moramo biti kao mala djeca da bismo ušli u nebesko kraljevstvo (Evanđelje po Mateju 18:3), možda nije samo mislio o budućnosti, nego o duševnom miru kojeg imamo, upravo sada u ovozemaljskom životu kada odvojimo vrijeme da Mu u molitvi predamo sve naše brige i čujemo Njegov glas kojim nam se obraća putem Svoje tvorevine.

Djeca to pak čine prirodno. Nisu zabrinuta o neobavljenom poslu koji ih čeka kod kuće ili o neplaćenim računima. Jednostavno su puna energije, oduševljena životom i sretna kada im se netko od “velikih” može pridružiti i uslikati njihove aktivnosti. Koliki mir bismo trebali imati mi koji znamo da nas naš Najveći Prijatelj pazi i rekao bih, slika naše živote!