Tog božićnog jutra otišao sam, kao i uvijek do svog radnog stola. Na moju žalost opazio sam da je staklo našeg omiljenog pješčanog sata puklo. Nisam ima drugog izbora nego da ga bacim u košaru za smeće. A onda sam ga odlučio još jednom fotografirati te sam ga izvadio van, škljocnuo kamerom nekoliko puta i to je bilo to.
Oduvijek sam bio očaran pješčanim satovima, a ovaj je bio nešto posebno. Darovao sam ga svojoj supruzi, prošlog Božića, i trebao je predstavljati “vrijeme koje smo proveli zajedno.” Sat me je također podsjećao na priču i igrokaz koji sam napisao, a čija je središnja tema bila simbolizam pješčanog sata.
Nakon desetak minuta smetnuh slomljeni sat s uma i uputih se na posao. Toga sam se dana, na proslavi blagdana u jednoj tvrtci trebao odjenuti u Djeda Božićnjaka. I dok sam išao od ureda do ureda i slikao se s djelatnicima i njihovom djecom uočio sam pješčani sat u jednom uredu. Napokon je na red došao i taj ured. Nakon slikanja pored stola jednog od menedžera napomenuo sam mu koliko je lijep pješčani sat na stolu i koliko mi se sviđaju.
“Pomaže mi da mi sastanci ne budu duži od 30 minuta,” rekao je.
“Jeste li ga nabavili u Indiji?” upitao sam ga, nadajući se da ću nekako pronaći način da zamijenim svoj slomljeni sat. (U to sam vrijeme naime živio u Indiji.)
“Da, mogu vam dati i adresu trgovine u kojoj sam ga kupio.” Zahvalio sam mu se i krenuo prema vratima. Odjednom začuh kako me zove. U rukama je držao pješčani sat. A onda je s osmijehom koji je u tom trenutku nalikovao na osmijeh Svetog Nikole rekao: “Ovo je moj božićni dar za vas.” Duboko sam mu se zahvalio i obećao da ću mu poslati božićnu priču o pješčanom satu.
Bio sam na devetom oblaku i jedva sam čekao da ženi i kćerki ispričam što mi se dogodilo. Nakon dvosatne vožnje, s jednog kraja grada na drugi, napokon sam stigao kući. Iznenadio sam se kada su moja kćerka i supruga stigle skoro u istom trenutku. Hvala Bogu jer smo imali samo jedan ključ od kuće. Ha! Tri auta, s tri različite lokacije stižu kući skoro u isto vrijeme! Nevjerojatno! Ako ste iole upoznati s prometom u Mumbaiju onda vam je jasno da je to nemoguće izvesti čak i ako je sve pomno isplanirano unaprijed.
No, kakve veze sve to ima s mojim pješčanim satom? Nisam bio siguran no osjećao sam se kao detektiv koji na neki čudan način “zna” da postoji neka povezanost. Nakon nekog razmišljanja došao sam do zaključka da su obje stvari bile pokazatelji sile koja je vukla sve konce iza kulisa i koja se iskreno brinula o svakom detalju mog života. Ta mi misao jednostavno nije davala mira. Možda je sve to ipak bila samo puka slučajnost? Predobro da bi bilo istinito. No, ako se nije radilo o pukoj slučajnosti, o čemu se onda radilo?
Nekima su te “slučajnosti” samo nasumični događaji na koje se oni niti ne osvrću. I ja sam mogao zanemariti ono što mi se dogodilo tog Badnjaka i strpati sve u kutiju sa natpisom “sreća.” No, osvrnem li se unatrag sjetim se i drugih Božića i događaja koji su se savršeno slagali kao komadići neke velike slagalice. Po meni su takve stvari pokazatelji Božje ljubavi. Vjerujem naime da mi Bog tako želi pokazati koliko me voli i koliko mu je stalo do mene.
Ne znam što Bog radi iza scene. Božje djelovanje nadilazi moju ljudsku logiku i poimanje. Sve je to zbunjujuće no u isto vrijeme ta čuda ohrabruju moju vjeru, kao ova koja su mi se dogodila ovog Badnjaka. Osjećam da mi takve situacije daju tračak uvida u način Njegova djelovanja.