Što možete učiniti kada su oluje života veće od vas, kad vjetrovi i valovi razbijaju vaše nade i snove i ostavljaju vas u komadićima, te se osjećate se kao da ste udarili u zid i nemate više kuda?
Život ponekad bira naše bitke umjesto nas. Takva iskustva daju nam izbor – da se borimo za pobjedu, tračak nade, vjeru ili da se predamo ogorčenosti, depresiji, srdžbi ili očaju.
Prije mnogo godina, jedan od naših sinova je odjednom, kao iz vedrog neba, obolio od leukemije. Bila sam na rubu očaja. Nakon dvije godine kemoterapije liječnici su zaključili da tretman nije donio željene rezultate i da je naš sin gubio bitku s teškom bolešću. Dali su mu još šest tjedana života. Bilo mu je tek 16 godina.
“S vremenom ćete prihvatiti situaciju i naći mir”, rekli su nam. “Mislite pozitivne misli.” “Bavite se nečim.” “Nađite nekoga s kim možete popričati.”
Bila sam svjesna da su sve to bili dobronamjerni savjeti, no ubrzo sam shvatila da mi neće pomoći ako se prebacim na autopilot, zakopam se u posao i zatomim svoje osjećaje i emocije. Kada sam si napokon priznala da nisam dovoljno jaka da izliječim bol nastalu gubitkom svog sina i stanem na kraj samoporažavajućim mislima, tračak nade pojavio se na obzorju mog beznađa.
Ponizno sam zamolila Boga za strategiju, realističan plan koji će mi pomoći da prevaziđem ove poteškoće. I kada se magla konačno podigla, počela sam prepisivati obećanja iz Biblije u svoj dnevnik i na samoljepive listiće koje sam potom stavila svuda po kući.
Proces je bio postupan, ali uskoro sam iskusila iscjeljujući učinak Božje riječi te sam počela gledati stvari iz nove perspektive. Pojavila se nada i počela sam pronalaziti nove prilike u svojim nedaćama i gubicima, kao na primjer dar suosjećanja za druge koji se suočavaju s gubitkom. Vjerujem da je ova dolina, i druge slične njoj, ojačala moju vjeru i dovela me korak bliže osobi kakvom me je Bog stvorio da budem.