“Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas obnoviti.” (Evanđelje po Mateju 11:28).

Radoholičarka sam i perfekcionistkinja, i oduvijek mi je bilo teško uskladiti posao i slobodno vrijeme. S vremenom sam pak naučila da briga o sebi nije luksuz, već nužnost.

Uvijek se nasmiješim kad se sjetim kako sam brinula za svoje prvo dijete. Svake večeri izglačala bih njegovu odjeću za sljedeći dan, izglancala njegove male kožne cipele, i pobrinula se da je igraonica i kuća besprijekorno čista. Ponosila sam se da je moja kuća bila “savršeno” čista i da je moj sin izgledao besprijekorno.

Kada je na svijet došlo drugo dijete nisam mogla sve stići i recimo da sam mu odjeću glačala svaki drugi dan, a i cipele su bile ulaštene, ali ne baš svaki dan.

S brojem tri, još uvijek sam se trudila održati kakav takav red i djeca su izgledala uredno i čisto, ali savršenstvo je napustilo moje domaćinstvo. Mislim da vam ne trebam reći što se dogodilo nakon dolaska četvrtog, petog ili šestog djeteta.

A onda, baš kad sam pomislila da sam završila s roditeljstvom, život mi je pružio novi izazov – brigu o unuku.

Stvarno sam se potrudila da oživim one dane savršenosti i dovedem sve u najbolji red. Ali moj je unuk bio vrlo zahtjevan, zahtijevniji od sve moje djece. Tada nisam znala no s vremenom sam naučila da su njegova hiperaktivnost i često plakanje bili uzrokovani autizmom, koji mu je službeno dijagnosticiran kada je napunio tri godine.

Trebalo mi je malo vremena da probavim vijest o njegovim različitim sposobnostima ili razlikama. Kad sam naučila nešto više o autizmu i važnosti rane intervencije, moja sklonost prema savršenstvu opet je došla do izražaja. Bila sam odlučna dati sve od sebe i slijediti svaku uputu njegovih učitelja i terapeuta.

Pročitala sam sve što mi je došlo pod ruku o toj temi, a potrudila sam se sudjelovati i u raznim društvenim aktivnostima, naravno koliko god sam mogla.

Nakon nekog vremena, postalo je očito da se neću moći nositi, fizički i emocionalno, sa svim zahtjevima koji dolaze s njegom o autističnom djetetu. Bila sam rastegnuta do krajnjih granica.

Imala sam sreću da sam upoznala nevjerojatnu zagovornicu pozitivnog roditeljstva, koja je kasnije postala moja draga prijateljica. I sama je bila majka djeteta s autizmom i prepoznala je problem. Njezin savjet? Ukratko: “Uspori! Opusti se malo! Diši!”

Znala sam da je bila u pravu, ali moje okolnosti mi to nisu dopuštale. Loše smo stajali s novcem i nisam imala nikoga tko bi mi pomogao. Trebala sam prijeko potreban predah i to što prije.

Zaključila sam da prvo moram promijeniti svoj način razmišljanja. Moja težnja za savršenstvom uzrokovala je da pretjerujem i svakodnevno trošim svu svoju snagu. To je dugoročno neodrživo. Kroz molitvu i osobnu refleksiju, shvatila sam da moram prihvatiti činjenicu da je u redu preskočiti neku aktivnost ili učiniti nešto jednostavnije kao naprimjer predahnuti u dvorištu uz šalicu čaja i odmoriti noge, dok unuk trči za leptirima i skuplja insekte i bube. Predah nam oboma može koristiti.

Jedna od ključnih stvari koja mi je pomogla uspostaviti bolju ravnotežu između posla i života jest da sam naučila tražiti pomoć i prihvatiti je kad mi je bila ponuđena. Uvijek sam mislila da je traženje pomoći znak slabosti, i često sam odbijala ponude koje bi mi dale prigodu da se malo odmorim. Nisam odmah shvatila da ljudi žele pomoći te mi je bilo potrebno malo vremena da dopustim drugima da mi pomognu, što je na kraju osnažilo naš odnos.

Pored toga što nisam nikoga htjela opteretiti, shvatila sam da je taj stav povezan s povjerenjem u druge ljude. Uvijek sam mislila da nitko osim mene ne može dobro obaviti posao. Istina je pak da bi se drugi drugačije nosili s nečim ili bi obavili nešto na drugačiji način, no pošto sam bila previše zaštitnički nastrojena često bih lišila samu sebe prijeko potrebnog odmora.

U trenutku kad sam prihvatila da briga o sebi nije sebičnost i samo “nešto lijepo što treba raditi kad god je to moguće,” već nužnost koju treba planirati, počela sam se osjećati puno bolje. Izazovi su još uvijek bili ispred mene, ali bolje sam se nosila s njima, a i pomirila sam se s nekim stvarima.

S vremenom, kroz pokušaje i pogreške, pronašla sam male ali učinkovite načine da se bolje brinem o sebi, a da istovremeno ne zanemarujem svoje dužnosti. Briga o sebi ne treba biti skupa niti mora oduzimati puno vremena. Napravite pauzu i obnovite energiju. Otiđite u šetnju, odvojite vrijeme za čitanje, molitvu i meditaciju, otiđite na kavicu s prijateljem itd.

Ako se osjećate preplavljeno u ovom trenutku, ne zaboravite da briga o sebi nije sebičnost, nego nužnost, bez obzira na vaše okolnosti. Ne možemo sipati iz prazne čaše. Ne možemo dati iz ničega. Uzmite vrijeme za sebe i odmorite se. Tada ćete biti jači i zadovoljniji i lakše ćete pomoći svojim voljenima.