“Nikad ne sudite drugima dok ne prođete milju u njihovim cipelama.” Ako je itko znao sve o tome, bila je to Majka Tereza. Nakon što je gotovo 30 godina živjela među najsiromašnijima u Indiji (i nastavila je to činiti još 20 godina,) 1979.godine dobila je Nobelovu nagradu za mir. Često je govorila: „Život je život, brani ga“ i izražavala da su sva ljudska bića posebna i od velike vrijednosti, bez obzira tko su, i da tek kada naučimo poštovati tu činjenicu, možemo im pomoći poboljšati kvalitetu svojih života.
Većina ljudi rado bi hodala milju u elegantnim, dizajnerskim cipelama ili luksuznim tenisicama, ali koliko njih bi željelo obući cipele siromašnog radnika? Jednom sam za vrijeme života u Ugandi našao par odbačenih cipela koje su za mene postale simbol Afrike i njezinih ljubaznih, ali potlačenih ljudi, koji su se svakodnevno borili za opstanak.
Po mrljama od cementa zaključio sam da je njihov posljednji vlasnik bio građevinski radnik. Kao i mnogi drugi, vjerojatno je radio po čitave dane na užarenom suncu bez ikakve zaštite i objedovao samo nekoliko štapića sirove šećerne trske. Nosio je te cipele sve dok rupe na potplatima nisu postale toliko velike da cipele više nisu služile svojoj svrsi. Kad ih više nije imalo smisla nositi, ostavio ih, kako bih ih ja našao. To, naravno, nije bila njegova namjera, ali te su mi cipele pomogle staviti stvari u perspektivu.
Nakon nekog vremena jedan je mladić pokucao na moja vrata i zapitao me da li imam višak cipela koje bih mu mogao pokloniti. Naime, dobio je učeničku stipendiju no nije imao cipele, što je bio uvjet za pohađanje škole. Pristajale su mu one koje sam u tom trenuku nosio te sam ih bez razmišljanja skinuo i dao mu ih.
Taj jednostavan čin dobrote nije me učinio svecem na razini Majke Tereze, ali vjerujem da sam u tom trenutku iskusio trunak onoga što je ju motiviralo svih tih godina: “Tako postupamo zbog Kristove ljubavi koja nama upravlja.” (Druga poslanica Korinćanima 5:14).