Upoznah mir.
Moje tijelo i moje srce mogu iznevjeriti,
Ali sad sidro za dušu moju postoji,
“Dobro je,” mogu reći.
Stalno sam iznova pjevala ove riječi, u nadi da će mi samo ponavljanje dati dozu mira. No, nisam osjećala mir. Duša mi je bila nemirna. Bila sam prestravljena. Gdje je Bog u cijeloj ovoj zbrci? Gdje je Bog u ovoj neizvjesnosti?
Sigurna sam da sam zvučala kao Isusovi učenici, kada ih je uhvatila oluja na moru. Isus je spavao, ne obazirući se na nevrijeme. Učenici ga probudiše povikavši: “Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo? Isus ustade, zapovjedi vjetru i reče moru: “Umukni! Budi mirno!” Utihnu vjetar, i nastade velika tišina. Tada im reče: “Što ste tako plašljivi? Zar još uvijek nemate vjere?” Isus ih nije to pitao jer su se bojali oluje; nego jer su sumnjali u Njega i Njegovu brigu za njih.”1
I sama sam se suočavala s istim strahovima: Zar se ne brineš, Bože? Zar ti nije stalo? Moj mir, a ponekad i moja vjera, jako ovise o vanjskim uvjetima i da li se stvari odvijaju po planu, onako kako sam ja to zamislila.
Ovdje ću sada nabrojati neke stvari koje kradu moj mir:
- Gubitak – ogromno čudovište. Imam tendenciju živjeti svaki novi gubitak kroz filter svih prethodnih gubitaka i osjećati bolove iz prošlosti, usporedno s bolovima sadašnjosti.
- Predaja. O, koja se samo borba vodi u meni kada spoznam da se Božja volja razlikuje od moje!
- Neostvarena potreba. Teško je prihvatiti mir kad mi nedostaje nešto što mi treba (ili nešto što želim).
Možda se možete poistovjetiti sa mnom. Mislim da se u ovim situacijama mir općenito ne očekuje. Normalno je pak biti prestrašen tijekom velike oluje, na maloj brodici koju veliki valovi bacaju amo-tamo. Bogu ne smeta naš strah jer zna da je oluja zastrašujuća, ali nam kaže da je Isus u brodici s nama i da se ne trebamo pitati je li Mu stalo do nas.
Vratimo se mojoj uznemirenoj duši. Nedavno sam izgubila člana obitelji. Sve se dogodilo iznenada. Duša me je boljela. Pored toga jedno je dijete imalo ozbiljne zdravstvene tegobe, a drugo je bilo na životnoj raskrsnici. Život je ponekad jednostavno pretežak, barem ja tako mislim. Previše izazova, prepreka, poteškoća. Mir mi tada izmiče, prolazi mi kroz prste i pitam se kao što su se nekad davno apostoli pitali Bože, je li Ti stvarno stalo? Brineš li se za mene?
Ali, naravno, Isus je sa mnom, u mojoj brodici i stvarno Mu je stalo do mene. Isus brine. Ponovno čitam priču. Ponovno pjevam riječi te prekrasne pjesme, i zazivam mir da mi se vrati. I mir se vratio u dušu moju.
- Evanđelje po Marku 4:35–40.↑