Izuzetno uživam u kupovini novih edukativnih igračaka za svoju najmlađu unuku. Uvijek joj donesem nešto i opazila sam da voli sve što joj poklonim. Za nju sve je dar. Obična kutija u koju može nešto staviti može biti jednako zabavna kao sama igračka. Moja prisutnost je također dar za nju, i obraduje mi se kad god se pojavim na vratima. Bez obzira na to da li joj nešto donesem ili ne, moj zagrljaj je nešto što ona najviše cijeni i voli.
To me podsjeća na ono što Biblija kaže u Evanđelju po Mateju 18:2-4: “A Isus je pozvao k sebi dijete, postavio ga ispred njih i rekao: ‘Istinu vam kažem: ako ponovo ne postanete poput male djece, nikada nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Dakle, tko se ponizi da bi bio poput ovoga djeteta—taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom. ’” Svi bismo mogli naučiti biti malo više poput djece; a tu spada i cijenjenje svih “darova” koji se pojavljuju u našim životima i gledanje na njih s uzbuđenjem i radoznalošću.
Prečesto gledam događaje, okolnosti ili izazove u svom životu i pokušavam ih analizirati, pitajući se je li to nešto dobro ili loše za mene? Nisam to tražila, no što mi je činiti?
Uvidjela sam da se u svakoj prilici mogu zahvaliti Bogu. Svjesna sam pak da radi sve stvari za moje dobre. (Vidi Poslanicu Rimljanima 8:28) Trebala bih Ga pitati što mogu naučiti od onoga što mi se nađe na putu. I posebno bih trebala cijeniti dar zajedništva s Bogom, koji mi daje vjeru da prihvatim sve što mi život nudi i izvučem pouku iz toga.
Ova mi je godina poklonila darove koje možda nisam tražila ili cijenila. Ponekad pitam Boga zašto sam ih dobila, te poželim baciti neke od njih, jer ih nisam ni tražila na prvom mjestu. Ali Isus mi je pomogao da cijenim darove koji dođu u moj život. I shvatila sam da je vrijeme koje provedem s Njim najveći dar. Naime kroz naše druženje Bog stavlja sve u pravu perspektivu i vraća mi moju dječju radost.