Prije nekoliko dana, dok sam bila u posjetu prijateljici u domu za starije, započela sam razgovor s upraviteljicom Sein. Rekla mi je da je rodom iz Burme, današnjeg Mjanmara. Objasnila sam joj da sam devedesetih godina živjela u Tajlandu te da sam nekoliko puta posjetila izbjeglice iz naroda Karen u džungli duž tajlandske granice.
Na moje iznenađenje, uzviknula je: „I ja sam bila među tim izbjeglicama! Jesi li bila među onima koji su dolazili s darovima i pjevali s nama?” Kad sam potvrdila da jesam, čvrsto me zagrlila, a suze su joj potekle niz lice.
Ispričala mi je kako je s obitelji pješice bježala kroz džunglu pred burmanskom vojskom, noseći sa sobom samo ono najnužnije. Rekla je da im je naš posjet značio sve na svijetu. Još se živo sjećala kako su stajali u redu da izaberu komad odjeće iz dopremljene pomoći. Do njihovog se tabora moglo stići samo dugim čamcima, što je uvelike ograničavalo količinu stvari koje smo mogli dostaviti. Iako je ono što smo učinili bilo tek kap u moru potreba, njezina dirljiva zahvalnost duboko me ganula.
Sein je ispričala da je njezina obitelj nakon nekog vremena dobila boravišne dozvole te se preselila u Bangkok, gdje su radili na dobivanju viza za Sjedinjene Američke Države. Nakon mnogo godina provedenih u Americi, diplomirala je, udala se za sunarodnjaka koji je također bio izbjeglica, i danas imaju sina. Vrlo su sretni i zahvalni na svom novom životu, iako sjećanja na bijeg iz domovine nikada ne blijede.
Prisjetila se straha da neće imati cipele i da će zauvijek ostati bosa, jer je kao djevojčica tako hodala u izbjegličkom taboru. Objasnila mi je da su njezina sitna građa i mršavo tijelo bili posljedica negdašnje pothranjenosti. Ispričala sam joj o našim nastojanjima da prikupimo potrepštine i kako smo ih predavali pastoru, koji je redovito putovao u Bangkok po sve što bismo sakupili. Zapanjena, otkrila mi je da je taj isti pastor bio obiteljski prijatelj, a njegova kći njezina najbolja prijateljica.
Kasnije mi je rekla kako se njezina obitelj slaže da je naš susret, nakon više od trideset godina, bio pravo Božje čudo. Sada, kad god dođem u posjet prijateljici, Sein me čeka na vratima. Svaki njezin osmijeh podsjeti me da dobro djelo, ma kako maleno bilo, ima smisla. Čak i kada izgleda da je ono što činimo samo kaplja u moru potreba, nekome to znači sve na svijetu.
„Baci kruh svoj na vodu i naći ćeš ga poslije mnogo vremena.” — Knjiga Propovjednika 11, 1