Što znači živjeti svoju vjeru u današnjem svijetu? Za mene je to postalo nešto duboko osobno. Uvidjela sam da je objašnjavanje vjere jedno, a življenje koje svjedoči o Božjoj vjernosti nešto sasvim drugo.

Tijekom godina otkrila sam nešto dragocjeno: kada drugima svjedočim o Kristu, njihova srca ne dotiče pažljivo pripremljen govor, nego ono što sam i sama proživjela.

Uvidjela sam da me, kad god razgovaram s nekim tko pati, tuguje, ili je potišten i zabrinut za budućnost, Gospodin podsjeti na moje vlastito iskustvo. Tako se živo sjećam razgovora s prijateljicom Nonom nakon što je njezina sestra doživjela biciklističku nesreću te ubrzo preminula od moždanog udara. Nona je bila potpuno shrvana. I sama sam iskusila tu bol kada mi je brat iznenada umro od srčanog udara – tuga me tada potpuno obuzela. No, upravo u tom teškom razdoblju, Bog mi je pružio najljepšu utjehu. Podario mi je duboki mir i sigurnost da je moj brat na nebu, gdje već uživa u Isusovoj prisutnosti i društvu naših voljenih.

Kad sam počela pričati o tome što je Bog učinio u mom životu tijekom tog razdoblja tuge, nešto se promijenilo. Nonin je pogled omekšao, ramena su joj se opustila i počela je spuštati gard.  Više nije slušala neku apstraktnu ideju, nego riječi vječnog života koje su utješile njezinu dušu. Nedugo nakon toga predala je svoje srce Isusu i danas je postojana u kršćanskoj vjeri.

Tako sam zahvalna kada Gospodin djeluje na ovaj način. Ne moram sama tražiti „priču” jer On jednostavno oživi sjećanje na događaj iz moje prošlosti. On koristi čak i najteža iskustva kako bi donio utjehu i nadu drugima. Ono što je nekada bila moja privatna bol, tada postaje most kojim neka druga duša može prijeći.

Apostol Pavao piše: „On nas tješi u svim nevoljama, da bismo i mi mogli tješiti one koji se nalaze u bilo kojoj nevolji, istom utjehom koju nama daje Bog” (Druga poslanica Korinćanima 1, 4). Toliko sam puta vidjela kako te riječi oživljuju. Utjeha koju sam primila nikada nije bila namijenjena da ostane zatvorena u meni – trebala se preliti i na živote drugih.

Ljude danas više ne privlače isprazne vjerske riječi. Oni su gladni istine i žude za iskrenošću. Pitaju se: “Vrijedi li to što govorite i onda kada sve krene nizbrdo? Hoće li me ta vjera održati čak i kada izgleda da moje molitve nisu uslišane? ”

Kada s drugima podijelimo kako nas je Bog pronašao u našim najmračnijim noćima, mi na ta pitanja odgovaramo bez ikakvih rasprava. Ono što smo sami iskusili govori samo za sebe.

Živjeti vjeru ne znači samo dijeliti je s drugima nego je i pokazivati vlastitim životom. Djela često govore glasnije od riječi. To se vidi u blagom odgovoru tijekom napetog razgovora, u spremnosti da brzo priznamo pogrešku i ispričamo se, u tome što ostajemo dosljedni i pošteni kada bi bilo lakše popustiti te u tome što ne sudjelujemo u ogovaranju kada to drugi čine. To su propovijedi bez propovjedaonice.

Naučila sam i to da iskreno otvaranje srca nije pokazivanje slabosti, nego istinska snaga. Kada priznamo: „I ja sam se mučila” ili „Ni ja nisam razumjela što Bog radi”, potičemo i druge da budu iskreni. Time pokazujemo da vjera ne znači život bez nevolja, nego nepokolebljivo povjerenje usred njih. Kada sam se sprijateljila sa Sarijom, samohranom majkom četvero djece, shvatila sam da ju je moja priča ohrabrila. Dijeleći s njom svoja iskustva (jer sam i sama bila samohrana majka), potaknula sam je da ustraje i nastavi vjerovati Bogu.

Naš osobni primjer ima veliku važnost u današnjem podijeljenom svijetu. Svojim življenjem mi ili jačamo ili slabimo poruku koju naviještamo. Kada ljubav vodi naše odgovore, kada poniznost učvršćuje naša uvjerenja, a milost oblikuje naš glas, to ne može proći neprimijećeno.

Živjeti vjeru u današnjem vremenu ne znači nužno činiti velike stvari ili glasno svjedočiti. Često je dovoljno samo prepustiti Bogu svoj život i dopustiti Mu da upotrijebi naše tuge kao i naše pobjede. Jer, na koncu, ne smijemo zaboraviti da svijet oko nas ne sudi po onome što izgovaramo, nego po onome kako uistinu živimo.

Nudeći svoja iskustva kao mostove prema drugima, biramo postupke koji odražavaju Krista. Kada se uz to pouzdamo u Duha Svetoga da će nam dati prave riječi u pravo vrijeme, naše svjedočanstvo postaje duboko osobno i snažno. Tako utjeha koju primamo od Boga postaje dar koji dijelimo s drugima, pretvarajući naše živote u živo svjedočanstvo Božje ljubavi.

Zato se moje srce okreće molitvi koju svi možemo uputiti:

Dragi Isuse, neka moj život svjedoči o onome što moje riječi naviještaju. Kada dođem u iskušenje da ponudim brzi savjet, nauči me pružiti razumijevanje. Kada sretnem nekoga tko pati, podsjeti me kako si Ti mene nosio kroz moje nevolje. Vodi me da moji postupci odražavaju Tvoju narav. Neka moji odgovori budu ispunjeni milošću, moje riječi blagošću, a moj primjer čestitošću. I ako drugi vide ikakvo dobro u meni, neka prepoznaju Tebe. U Isusovo ime molim. Amen.

Ako moj život može približiti Kristu makar i jednu osobu, to je sasvim dovoljno.