Primjer koji roditelji, bake i djedovi, pokazuju svojoj djeci ostaje urezan u njihovo sjećanje do kraja njihova života.
Moji su roditelji uvijek rado pomagali drugima, a to su prenijeli i na nas. Također su nas podučili važnosti obitelji. Pomagali su svojim roditeljima, braći i sestrama, kad god je to bilo potrebno. Bili su brižni i odgovorni ljudi. No jednom prilikom stvarno su me oduševili.
U našoj ulici živjela je jedna velika obitelj. Starija djeca išla su u istu školu kao i moje starije sestre. U jedno doba je najstarija kći, koja se već osamostalila, zatrudnjela. Nije bila udana. Otac joj je već bio u poodmaklim godinama i brinuo se o njezinoj majci koja je bila bolesna. Kada su moje sestre upitale našu majku je li bi mogla ostati s nama mjesec ili dva nakon rođenja djeteta, odmah je pristala. Bila je stvarno duša od čovjeka.
Nekoliko dana kasnije, ta je žena sa svojom bebom stigla iz bolnice. Svi smo se brinuli o njima. Tijekom tih nekoliko mjeseci postali su dio naše obitelji. Budući da sam bila najmlađa u obitelji nikad prije nisam vidjela kako se treba pobrinuti o malom novorođenčetu. Bila sam očarana.
Ubrzo se ta mlada majka oporavila i počela raditi. Po zanimanju je bila dizajnerica. Nekoliko godina kasnije kupila je stan u našem susjedstvu i kad god bih išla mami u posjetu, vidjela sam njenu malu djevojčicu. Gledala sam je kako odrasta u prekrasnu tinejdžericu, a potom u mladu ženu.
To je bilo evanđelje koje je živjelo ispred mojih očiju – pružanje ruke nekom u potrebi. Vidjela sam ljubav i obzir u stavovima svojih roditelja, kao i radost u majčinim očima jer je mogla pomoći toj dragoj, mladoj ženi.
Nije li Isus nešto slično učinio za nas? Uočio je našu potrebu i sišao na zemlju da nas nauči kako živjeti, a zatim je na križu umro za nas, kako bismo se oslobodili grijeha i zauvijek postali dio Njegove slavne obitelji! Tako izgleda Božja ljubav!