Maria Montessori rođena je u Italiji 1870. godine. Kao mlada odrasla osoba, imala je znatiželjni um i s vremenom otvorila je vrata modernom obrazovanju. U okviru svog studija medicine proširila je svoje proučavanje u područja pedijatrije i psihijatrije i počela stvarati (dizajnirati) pomagala za djecu s posebnim obrazovnim potrebama, od kojih su mnoga kasnije uspjela položiti javne ispite za redovne škole.
- godine otvara Dječju kuću (Casa dei Bambini), školu za djecu roditelja koji su radili u industrijskoj četvrti Rima. Tu je razvila svoju teoriju da učenje počinje od rođenja, te da se između 0 i 6 godina gradi temelj za buduće učenje.
Počela sam raditi kao učiteljica davne 1973. godine i prva iskustva stekla sam u Montessori školi. Koristili smo nastavna pomagala namijenjena individualnom istraživanju, a djeca su sama mogla izabrati svoje aktivnosti, koristeći svoju slobodu i samodisciplinu. Manja djeca voljela su “praktičan život”, gdje su učila savijati, sipati, vezati, kopčati, mesti i čistiti – koristeći alate koji su odgovarali njihovim malim rukama.
Kasnije sam podučavala koristeći klasično učenje, no došla sam do zaključka da se vodeća načela Montessori metode mogu lako prilagoditi bilo kojoj situaciji, bilo da se radi o učenju u učionici ili kod kuće. Slijede dva načela koji su godinama bili osnova moje nastavne prakse.
Maria Montessori vjerovala je da učitelj treba biti pomagač, netko tko uvodi djecu u svijet otkrića i istraživanja. Kao učiteljica ponekad „preobjašnjavam“ stvari, no suzdržim li se i pomognem samo kad je to neophodno, učenik će sam napraviti korak prema shvaćanju nečega i postati neovisan, samostalan učenik. Dopustite djeci da samostalno istražuju i uče, i uz vašu pomoć razviti će neprocjenjivu vještinu za cijeli život.
Kad djeca uče svladati zadatak, Monessori ne opisuje to kao nešto pogrešno, već tvrdi da djeca uče kako to pravilno učiniti. Za nju je obrazovanje otišlo daleko izvan učionica, u područja samosvladavanja, poštovanja prema sebi i drugima, samostalnosti, radoznalosti i kreativnosti.
Najveća nagrada je kada vidim učenika/cu kako prevladava mentalnu blokadu i pretvara najomrženiji predmet u najomiljeniji ili kada vidim sretne, neovisne učenike koji se ne boje novih izazova već slobodno istražuju i eksperimentiraju. Tada osjećam da sam im dala alate za život te da sam na neki način pridonijela stvaranju boljeg svijeta za sve nas.