Kako moji prijatelji stare, sve ih više završava u bolnici. Duboko suosjećam s njima jer iz vlastitog iskustva dobro znam kako im je. Naime, još od 1999. godine, kada su mi otkazali bubrezi, u bolnicama sam proveo mnogo vremena.

Teško je biti bolestan i ležati u bolničkom krevetu. Čovjek mora podnositi bol i neugodne posljedice same bolesti, ali i liječničkih postupaka. Tu su i osjećaj usamljenosti, neizvjesnost oko zdravlja i budućnosti, briga za obitelj i još mnogo toga.

Kroz brojne boravke u bolnici i više od tisuću i petsto odlazaka na dijalizu i druga liječenja, naučio sam jedno: mnogi bolesnici koje susrećem prolaze kroz slične patnje. Vjerujem da je Gospodin dopustio da se nađem ondje iz vrlo važnog razloga – kako bih im svjedočio o Isusu. Evo jednoga primjera:

Jednom sam u bolničkoj blagovaonici upoznao gospođu iz Japana. Imala je oko četrdeset godina i također je patila od bolesti bubrega. Iako joj je bubreg bio presađen, došlo je do poteškoća pa se suočavala s neizvjesnom budućnošću. U bolnici je ležala već neko vrijeme te je klonula duhom i bila na izmaku snaga. Ona i njezin suprug živjeli su na otoku, pa joj je zbog velike udaljenosti rijetko dolazio u posjet.

Svjedočio sam joj i s radošću je prihvatila Gospodina. Njezina je promjena bila očigledna. Iz nje je zračila čista radost, lice joj je jednostavno sjalo od sreće. Prije odlaska kući darovao sam joj Bibliju na japanskom jeziku te smo se nastavili dopisivati. Naposljetku su i nju otpustili s liječenja pa se vratila svome suprugu. Prvi put sam je opet vidio na mjesečnom pregledu, a na njezinom se licu i ponašanju jasno vidjelo da je istinski povjerovala. Napisala mi je predivno pismo u kojem mi zahvaljuje na pomoći i opisuje koliko joj se život promijenio nabolje otkako je prihvatila Isusa.

Biti sredstvo u Gospodinovim rukama, kroz koje je donio spasenje i novi život onoj gospođi iz Japana, bilo je predivno i duboko ispunjavajuće.

Naravno da bih radije izbjegao svoje zdravstvene tegobe, kao i sve te puste odlaske i boravke u bolnici, kada bih samo mogao. Proživio sam bezbrojne sate u kojima sam se mogao jedino boriti za vlastiti život i zdravlje, i tijekom kojih uopće nisam imao snage pomagati drugima. No, naše patnje dobivaju svoj smisao kada usred vlastitih poteškoća pomognemo drugima; tada čovjek, naime, osjeti da je vrijedilo sve to izdržati.

“On nas tješi u svim nevoljama da bismo i mi mogli tješiti one koji se nalaze u bilo kakvoj nevolji, istom utjehom koju nama daje Bog.” —Druga poslanica Korinćanima 1, 4