Prije mnogo godina imala sam spontani pobačaj i neko sam vrijeme bila jako ogorčena zbog toga. Nisam se obazirala na znakove upozorenja i srce mi se slomilo od silne boli zbog gubitka prvog djeteta. Pala sam u ponor sumnji i očaja, a posebno sam bila osjetljiva kad bi netko spomenuo moju izgubljenu, neuspjelu trudnoću.
Jednog sam dana trebala sresti svog supruga u gradu. Išla sam autobusom i sjedeći tako sama odjednom sam utonula u depresiju. Počela sam kriviti Boga za taj gubitak, te sam u sebi počela nabrajati razloge zašto da mu ne vjerujem. Osjećala sam da me Bog pokušava utješiti, no ja to nisam željela prihvatiti.
U jednom sam trenutku podigla pogled i ugledala malo dijete, samo nekoliko metara ispred mene. Sjedilo je u majčinom krilu, a onda je odjednom ustalo i pogledalo ravno u mene. Oči su nam se srele. Njegov je osmijeh bio velik, pun topline i ljubavi. Odmah sam osjetila Božju ljubav kroz njega, i moja se nada u trenu obnovila. Pomolila sam se i mir je ispunio moje srce. Godinu dana nakon toga moj je sin došao na ovaj svijet, ali nikad nisam zaboravila bebu iz onog autobusa.
Sjetila sam ga se prije neki dan kada mi se 16-mjesečna unuka popela u krilo i poljubila me u obraz. Bila je tako slatka, nevina, puna ljubavi. Imala sam težak dan i bila sam smrknuta i mrzovoljna. Njezin je poljubac preokrenuo moj dan. Ljubav koju sam joj dala tijekom 16 mjeseci vratila mi se u najpotrebnijem trenutku.
Biblija kaže da će ih “djetešce voditi.”1 Malena djeca uče nas vjeri i pokazuju nam da kad obilno dajemo, obilno i primamo. Djeca nam pomažu usredotočiti se na jednostavne stvari u životu. Uživamo u bezazlenim pjesmicama i pričama koje nas podsjećaju na neka jednostavnija vremena. Dječji smiješak može promijeniti naše živote.
Zahvalna sam na blagoslovima koje sam primila tijekom brige o mališanima. Od njih sam naučila da budem jednostavna, zahvalna, pozitivna i da vjerujem svom Nebeskom Ocu.
- Izaija 11:6↑