Kada je moja kćerka bila mala svake večeri stavljala bih je na spavanje u njezin krevetić. Ponekad bi sve prošlo bez pol muke i mali, umorni anđeo zaspao bi u trenu, no ponekad bi to bila bitka između njene tvrdoglavosti i moje upornosti. Uvijek bi pak završavalo tako što je ona mirno zaspala, prije ili kasnije, ha. (Mama je pobijedila!)
Obično je spavala dovoljno dugo da sam se i sama mogla odmoriti i odrijemati malo. A onda bi se u neko doba probudila i odlučila da je vrijeme da se preseli u mamin i tatin krevet.
Ležerno bi se izvukla iz svog krevetića, zgrabila sve njoj važne stvari i uvukla se u naš krevet. Probudila bi jednog od nas, mazeći se i cmizdreći: “Mogu spavat’ u vašem krevetu?” Uvijek bismo naravno rekli da može, a potom bismo joj pomogli da se dobro smjesti. Dala bi nam sve svoje stvari: plastičnu bočicu, jastučić, dekicu, lutku, plišane igračke itd. Kada bi se napokon smjestila kao glavna korisnica kreveta, zaspala bi često pripijena uz jednog od nas. I tako svake večeri, jedno par godina.
Ovaj slatki mali ritual podsjetio me je na Božju ljubav prema meni. Ja sam bila nemoćno dijete koje nije imalo pojma o ničemu, a koje je nosilo sve stvari koje je ono smatralo važnima u Božje ruke. Bog pak nije osjećao ništa doli nježnosti i ljubavi prema meni te bi me samo tješio i nježno držao u svom naručju. Nikad mu nisam išla na živce, baš kao što niti mi nismo osjećali ništa drugo doli ljubavi prema našem malom, noćnom smetalu. Ha!
Uvijek se rado sjećam onih noći u njenom zagrljaju i kako je Bog šaputao da me voli. Pokazao mi je da se mogu odnositi prema Njemu kao što se naša djevojčica odnosila prema nama. Ona je bez ikakvog oklijevanja i straha da ćemo je odbiti, proglasila naš krevet svojom teritorijom i dala nam jasno do znanja što želi.