Životna škola

Jeste li se ikada upitali zašto je životna škola ponekad tako teška? Baš kad vam konačno krene, dogodi se nešto što vas spusti na zemlju i vaša se sreća naglo raspline kao mjehur od sapunice. “Zašto baš ja?” “Čemu sve ovo?” “Zašto baš sada?” Umjesto da vam pomognu, ovakva pitanja vam samo otežavaju situaciju. Nakon nekog vremena zaključite da iako ne razumijete što se događa te ne možete vidjeti mrvicu dobra u svemu tome, Bog zna i vidi. On uvijek ima plan. Konačno Mu odlučite vjerovati, hrabro nastavljate naprijed i na kraju Isus sve nekako rješava.

Nedavno sam se nalazila u fazi u kojoj nisam znala gdje pitanja prestaju, a vjera započinje kada se je jednog dana moj suprug Ivo vratio sa svakodnevnog trčanja i ispričao mi što je vidio. Živimo u brdovitom predjelu sa mnoštvom drveća i prekrasnih vrtova. Ivi to savršeno odgovara jer jako voli vježbanje i vrtlarstvo.

Svakog jutra prođe pored glorieta – trga sa vodoskokom, cvijećem i bujnom travom. Toga je dana opazio kako se trava na jednom djelu suši. Ostatak travnjaka je dobivao dovoljno vode iz prskalica, no jedna od njih nije radila te se trava oko nje sušila.

U istom trenutku kada se Ivo zaustavio kako bi vidio u čemu je problem, naišao je vrtlar iz susjedstva i uočio istu stvar. Čovjek je potom otišao do pokvarene prskalice, izvadio čekić iz svoje alatne kutije i udario glavu prskalice s nekoliko kratkih, ali snažnih udaraca.      

Navodno je prljavština ušla u prskalicu i začepila rupice kroz koje izlazi voda. Sa nekoliko udaraca izbio je blato i prskalica je proradila. Voda je odmah počela teći, a i pritisak je bio dovoljno jak pa je voda zalila i dio koji se počeo sušiti. S vremenom trava na tom djelu ponovno će oživjeti i ozeleniti kao i ostatak tratine.

Bog, baš kao i taj vrtlar dopušta životu da nas ponekad “udari”, da nas pročisti kako bismo se bolje mogli pobrinuti za naš dio Njegovog vrta.

Naš je život prepun slomljenih komadića – prekinutih odnosa, slomljenih obećanja, neispunjenih očekivanja. Kako živjeti sa svime time i ne osjećati se povrijeđeno i ogorčeno? Moramo se iznova i iznova okretati Bogu i živjeti u Njegovoj riječi. —Henri Nouwen (1932.–1996.)