Prvi rođendan naše kćerke Audrey željeli smo proslaviti kod kuće, u krugu uže obitelji i nekolicine najbližih prijatelja no završili smo sa ekstravagantnom rođendanskom zabavom u restoranu njezine bake i djeda. Ali, iskreno, takvo nešto bilo je više za nas odrasle, nego za Audrey. Iz sigurnosti nečijeg naručja promatrala je svijet oko sebe i nikako je nismo mogli privoliti da se slika uz svoju svijeću.
Ljudi govore kako život brzo prolazi i mislim da su u pravu. Možda je to zbog toga što ja starim. Kada sam bio dijete dani, tjedni i mjeseci su se vukli, a da ne govorim o godinama. Ponekad mi izgleda pak da sam svoju Audrey upoznao tek prije nekoliko dana. Dobro se sjećam tog dana, tog prvog dojma i osjećaja dok sam gledao bolničarku kako kupa Audrey po prvi put. Sjećam se kada je prvi put zaspala u mojim rukama. Sjećam se kao da je bilo jučer.
Prije nego se rodila često sam čuo roditelje koji su govorili o radosti roditeljstva, no osobno i nisam baš bio uvjeren u to. Vjerovao sam im da su bili sretni, no nisam ih razumio. Zar nisu bili pod većim stresom i umorniji? Zar im se život nije ubrzao u svakom segmentu? Zar nisu imali manje slobodnog vremena? Zar se nisu sramili kad bi im djeca preokrenula tanjur pun hrane? Zar im dječje cmizdrenje i neposlušnost nisu išli na živce, naročito kad su već bili umorni od posla? Bio sam siguran da bi mene te stvari jako živcirale. Volio sam biti u društvu djece svojih prijatelja no volio sam i svoju slobodu te stoga mi nije bilo ni na kraj pameti imati svoju vlastitu djecu.
Sada pak ne mogu zamisliti svoj život bez Audrey. Svaki osmijeh, svaki izljev radosti, ushićenje koje sa sobom nosi svako novo otkriće, svaka nova igračka s kojom se nauči igrati, svako oponašanje životinja ispunjava me dubokom radošću. Beskrajno sam zahvalan što je Audrey dio mog života. Otkrila je da je prodorni vrisak učinkovit način da zadobije moju pozornost ako poželi da se igram s njom ili da joj čitam knjigu, no unatoč takvom ponašanju još uvijek je volim i neizmjerno sam sretan što sam postao otac.
Možda je i našem nebeskom Ocu ponekad dosta naših gluposti i moljakanja, no unatoč svemu nikad nas ne prestaje voljeti i uvijek se veseli našem društvu.