Jedna od mojih omiljenih inspirativnih priča je priča o afričkom dječaku koji je prepješačio preko 3000 milja opasne i nepredvidljive džungle jer ga je vodila vizija koju je nosio u sebi.
Legson Didimu Kayira rođen je tijekom1940-tih u siromašnom plemenu Tumbaku, u Malawiju no životni san mu je bio studirati u SAD-u. Kada je napunio 16 godina uputio se pješke u Egipat sa željom da nađe posao na brodu koji je plovio put Amerike. Dom je napustio noseći jedino malu sjekiricu, ćebe, kartu Afrike, kartu svijeta i dvije knjige – Bibliju i Put kršćanina (Pilgrim’s Progress John Bunyana).
Nakon 15 mjeseci Legson je dospio u Kampalu, glavni grad Ugande gdje je naišao na katalog američkih koledža. Odlučio je napisati pismo Skagit Valley koledžu u Mount Vernonu. Objasnio im je svoju situaciju i zatražio stipendiju. Dekan je bio toliko oduševljen njegovim pismom da mu je odobrio i upis i stipendiju, a studenti su sami skupili 650 dolara za putne troškove. U prosincu 1960. Legson je konačno stigao u Skagit Valley koledž bez ikakve prtljage osim onoga što je ponio sa sobom kada je napustio rodni dom.
S vremenom je Legson postao profesor na Cambridgu. Napisao je šest novela i autobiografiju pod nazivom I will try (Pokušat ću!) za koju je bio i nagrađen.
1938 godine Soichiro Honda počeo je razvijati novi klipni prsten sa željom da ga proda Toyoti Corporation, japanskom proizvođaču automobila no bio je odbijen.
Vratio se crtaćem stolu i nakon dvije godine imao je novi klipni prsten. Ovoga puta uspio je sklopiti ugovor s Toyotom no nije imao tvornicu jer je beton zbog Drugog svjetskog rata bio u oskudici. To ga nije zaustavilo i uskoro je S. Honda izumio novu formulu za pravljenje betona i izgradio svoju vlastitu tvornicu. Nažalost, dva puta su je bombardirali, a na kraju ju je potres potpuno sravnio sa zemljom.
Nakon rata došlo je do nedostatka benzina u Japanu i Honda nije mogao voziti svoj automobil pa je stavio mali motor na bicikl. Uskoro su ga susjedi počeli moliti da i njima napravi „motorizirani bicikl“ te su ga potaknuli da izgradi tvornicu za proizvodnju takvih motora.
Pošto nije imao materijalnih sredstava napisao je pismo vlasnicima 18 000 trgovina koje su prodavale bicikle. U pismu im je opisao svoju viziju i zamolio ih za financijsku pomoć. Njih pet tisuća pristalo je uložiti svoj kapital u njegov izum…i ostalo je kako kažu – povijest.
Oni nisu dopustili okolnostima da ih zaustave u ostvarenju svojih snova.