Odrasla sam u kršćanskoj obitelji te sam tako od ranog djetinjstva bila upoznata s pričom o Uskrsu, no tek sam prošle godine otkrila što je stvarno Uskrs i koliko mi znači.
Prošlog Uskrsa nisam razmišljala o Isusovom uskrsnuću, pobjedi dobra nad zlom niti o zori koja je tek svitala i budila novi dan. Bila sam žalosna i melankolična. Otprilike tjedan dana prije Uskrsa moja me je najbolja prijateljica obavijestila da joj je otac iznenada preminuo u snu. Bila sam potresena i niti tjedan dana nakon te tužne vijest nisam mogla doći k sebi. Kako je život mogao tako iznenada nestati, a da nam nije dao vremena ni za posljednju riječ, niti za posljednji pozdrav? Na um su mi pali unuci koji će odrasti, a da nikada neće upoznati svoga djeda, prijateljica koja više neće moći računati na očevu potporu i savjet, udovica kojoj će nedostajati društvo voljenog supruga.
I dok sam za Uskrs čitala biblijski prikaz Isusovih posljednjih trenutaka, Njegovog raspeća i uskrsnuća uvidjela sam da je i Njegovim prijateljima i učenicima bilo jako teško te da su vjerojatno i oni pomislili da im se gora stvar nije mogla dogoditi. No, na kraju je Njegova smrt transformirana u najveće moguće čudo – Isusovu pobjedu nad smrću. Može li se nada koja je proizašla iz takvog jednog stravičnog događaja pronaći i dan danas? Sjetila sam se svoje ožalošćene prijateljice. Gdje je bila nada u toj iznenadnoj i tragičnoj smrti?
Pogled mi je pao na sljedeći biblijski redak: “Bog nas po svome velikom milosrđu preporodi za živu nadu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih.” (Prva Petrova poslanica 1:3) Razmišljajući o tim riječima shvatila sam da se uskršnje čudo koje se dogodilo prije 2000 godina zapravo nije završilo Isusovim uskrsnućem već se nastavilo širenjem poruke o živoj nadi sve do današnjeg dana.
Koliko god stvari izgledale loše, veličanstvena zora uskoro će osvanuti. Isus je na odlasku obećao Svojim učenicima da će zbog Njega i oni također živjeti, a to obećanje vrijedi isto tako i za nas. (Pogledajte Evanđelje po Ivanu 14:19)
Uskrs nije zamišljen samo kao dan kojeg se treba sjećati jedanput godišnje već kao živa nada koja živi u našim srcima tijekom cijele godine. Baš kao i sunce što izlazi i zalazi svakog dana tako i mi možemo ostaviti za sobom svu tugu s kojom se suočavamo i ustati s obnovljenom vjerom i utjehom u vječnu Božju ljubav.