U nizu pokusa izvršenim prije nekoliko godina psi su rado i bez pogovora izvršavali naredbu “pleši” bez obzira jesu li za to bili nagrađeni ili ne. Istraživanja su pak pokazala da pas koji vidi da je drugi pas nagrađen, a on nije, počinje prvo oklijevati s izvršavanjem zapovijedi i na kraju potpuno odbija poslušnost. Pas zna da se s njim ne postupa korektno i odbijanjem poslušnosti iskazuje svoje negodovanje.[“Dogs Understand Unfairness, Get Jealous, Study Finds”] Ako pas može razumjeti nepravednost onda je sasvim jasno da i mi, ljudi znamo kada se prema nama nekorektno postupa.
Biblija nas u Ponovljenom zakonu 25:13,14 upozorava: “Ne nosi u torbi svojoj dvojak uteg, teži i lakši! Nemoj imati u svojoj kući dvojaku mjeru, veću i manju!” Bog nam pokušava reći da budemo pošteni prema drugima i da ih ne varamo. Osobno mislim da to načelo možemo primijeniti i u mnogo širem smislu.
Koliko puta hodamo naokolo i nosimo različite terete u našim torbama ili bolje rečeno na našim ramenima? Koliko često obasipamo pažnjom one koje volimo u usporedbi s onima s kojima se baš i ne slažemo ili koje pak ne poznajemo? Koliko smo često naklonjeni jednima, a ravnodušni prema drugima?
Prijatelju nudimo osmijeh i dobru riječ, a kolegi koji nam ide na živce hladno okrećemo leđa.
Kad god prijatelju treba nešto bez razmišljanja mu priskačemo u pomoć, no kada je pomoć potrebna nekome do koga nam baš i nije stalo, prezauzeti smo.
Bez problema posuđujemo ili dajemo novac potrebnom prijatelju, no pravimo se da ne vidimo beskućnika na uglu ulice.
Istina je da postoje razlozi zbog kojih nije uvijek moguće pomoći svima na isti način, no unatoč svemu činjenica je da vrlo često padamo u zamku pristranosti. Umjesto pitanja: “Zašto pomoći ovoj osobi?” ili “Zašto moram biti ljubazan prema toj osobi?” ne bismo li se trebali pitati: “Zašto ne?”
Logično je zaključiti da je Isus imao prisniji odnos sa Svojim učenicima nego s ostalim ljudima, no ne smijemo zaboraviti da se iz Njegovog života jasno vidi da se prema svima, od državnih službenika do gubavaca, od vjerskih vođa do fizičkih radnika odnosio s poštovanjem i obazrivošću. Još veći dojam ostavlja činjenica da je svoju ljubaznost i dobrotu pokazao i onima koji su se loše odnosili prema njemu, onima koji su ga ponižavali i ismijavali, pa čak i onima koji su ga na kraju i ubili!
Osobno, ne mogu uvijek biti nepristrana jer to znači da bih morala u potpunosti zaboraviti samu sebe. Po prirodi čovjek uvijek računa i važe stvari kako bi vidio što mu se više isplati. Prirodno smo naklonjeniji onima koji će nam vratiti dobro za dobro, a ako pak ništa ne možemo dobiti zauzvrat onda ih najvjerojatnije zapostavljamo.
Majka Tereza je jedna od onih rijetkih osoba koja nije previše kalkulirala. Davala je najsiromašnijima, ljudima koji joj zauzvrat ništa nisu mogli ponuditi. Družila se i sa slavnima i začuđujuće je da se prema svima odnosila s istom dozom poštovanja i ljubavi. Nije se naime bolje ponašala prema onima koje je svijet smatrao “važnijima” od ostalih.
“Želite li vidjeti Isusa?” zapitala je jednom prilikom biskupa koji je došao u obilazak. Potom ga je odvela do čovjeka koji je ležao na običnoj slamarici. Jadnik je bio jako bolestan, mršav, ispijen i zaražen crvima.
Pred zaprepaštenim biskupom, Majka Tereza je kleknula i zagrlila jadnog čovjeka. Privila ga na njedra i rekla: “Evo, Isus je tu. Nije li rekao da ćemo Ga naći u najmanjoj osobi na svijetu?”
Smatrala je da je svaki čovjek dostojan ljubavi, i u svakom je ljudskom biću vidjela Isusa.
Isus je rekao da što god činili (ili pak ne činili) “jednomu od najmanjih” činimo (ili pak ne činimo) Njemu. Evanđelje po Mateju 25:45. Rijetki su pozvani da pokažu ljubav u ekstremnim fizičkim uslovima s kojima se Majka Tereza suočavala. Mi se pak češće susrećemo s negativnim i zlim reakcijama drugih ljudi ili s vlastitim predrasudama i ravnodušnim ponašanjem. Bez obzira na koje izazove nailazili bezuvjetna ljubav trebala bi biti naš cilj kako bismo udovoljili Isusu, jer što činimo drugima činimo zapravo Isusu.