Prije nekoliko godina doživjela sam prekretnicu u svom odnosu s Bogom. Uvijek sam se trudila ugoditi Bogu ili bih pak nastojala ne činiti stvari koje Ga ne bi usrećivale. I naravno, bio je tu i aspekt Boga koji čini stvari. Zamolila bih Ga da učini nešto za mene, i pokušavala sam shvatiti one druge stvari koje je učinio, a da Ga nisam niti pitala. Ponekad bih se rastužila jer je izgledalo da je učinio stvari koje nisu bile u mom interesu. Nastojala sam Ga razumjeti, no mnogo puta nisam u tome uspjevala.
A onda sam doživjela ukazanje ili bogojavljenje. Počela sam gledati na Boga i moje odnose s Njim na potpuno drugačiji način. Pročitala sam nešto o voljenju Boga zbog onoga što i tko On jest, a ne zbog toga što On čini za nas. Sigurna sam da sam to čula i ranije, no ovoga puta to me je promijenilo.
Počela sam razmišljati što meni osobno znači – voljeti Boga za ono što On jest. Razmišljala sam više o „biti“ nego o “činiti” – biti s Bogom, uživati u Njemu i Njegovom društvu, biti osoba s kakvom bi se On želio družiti. Poželjela sam upoznati Njegovu dušu i dubinu našeg duhovnog odnosa – duh s duhom, um s umom. Svaka ljudska duša je duboka, složena cjelina i nije je lako upoznati ili definirati. Kako je tek onda s Bogom, Tvorcem cijele tvorevine? Kako sam Ga mogla toliko banalizirati, učiniti Ga svakidašnjim, pojednostavniti?
Došla sam do zaključka da sam gledala na Njega manje više kao na karikaturu. Ponekad sam Ga smatrala za “svemirskog duha” koji trči naokolo i ispunjava moje želje (u dobrim vremenima), ili čini stvari “meni” u stilu “On mi je to uradio” (u lošim vremenima). Također sam mislila o Njemu kao o šefu ili ravnatelju koji je uvijek želio da obavljam neke stvari za Njega, i koji je uvijek sa sobom nosio mali blok i bilježio rezultate tj. moje ocjene.
Poslije mog ukazanja ili bogojavljenja pokušala sam promijeniti svoj način razmišljanja. Kada bi Bog bio ljudsko biće da li bih željela biti u odnosu s Njim, da li bismo bili zajedno? O čemu bismo razgovarali? Što bih podijelila s Njim? Što bih željela čuti, a što bih Ga željela pitati?
Odgovor na ovo pitanje ni u kojem slučaju nije jednostavan. Srž koncepta je u tome da ako volimo nekoga i želimo biti s njima onda nećemo tijekom zajedničkog druženja govoriti samo o svojim ostvarenjima i dostignućima, greškama i budućim projektima. Postoji mjesto i vrijeme za sve, no odnos pun ljubavi sastoji se od dubokih misli, osjećaja i stvari do kojih nam je stalo. Taj odnos nije jednostran, i niti jedna strana ne postavlja sve zahtjeve niti sve radi sama.
Zajedno šećemo, trčimo, razgovaramo. Najviše volim šetati ili trčati u prirodi, i tijekom tih trenutaka usmjeravam svoje misli prema Njemu. Trudim se što više slušati, a što manje govoriti. Kako bih promijenila lošu naviku odlučila sam da Ga tijekom tog vremena prestanem moljakati za raznorazne stvari. Zahvaljujem Mu se i slavim ime Njegovo. Usredotočujem se na karakteristike Božje ljubavi i Njegovu prirodu, na ono što On doista jest, a ne na ono što On čini za mene, za nas. Razmišljam kako da budem više nalik Njemu i kako da volim sve ono što Ga čini onakvim kakav On jest. Tijekom tih razdoblja imam samo jednu molbu za Njega – da mi pomogne da uspijem u tome.
Promijenila sam i svoje stajalište o ideji da nas Bog gleda. Volim promatrati ljude. Kad god sam u restoranu ili baru, na aerodromu ili željezničkoj stanici fascinirana sam ljudima, njihovim načinom odijevanja i komuniciranja, držanjem, odabirom štiva za čitanje. Sada razmišljam o konceptu “Bog nas gleda” na isti način na koji ja promatram ljude. Drugim riječima, ne mislim da nas On kritično gleda i ocjenjuje svaku riječ koju izgovorimo ili svako djelo koje napravimo. Mislim da nas voli promatrati, čuti o čemu pričamo i kako se odnosimo jedni prema drugima.
Zamišljam kako bih se osjećala kada bih napravila veliku Lego konstrukciju i kada bi sve figurice oživjele, kao u Lego filmu. Koliko bih uživala u tome? Uvidjela sam da je to vrlo pojednostavljen način gledanja na stvari, no stvarno mislim da nas Bog voli promatrati te da je fasciniran nama. Voli nas na isti način na koji mi volimo Njega – baš onakve kakvi jesmo, zbog onog što nas zanima, zbog onog do čega nam je stalo, zbog naših osobitosti. Voli nas gledati i biti s nama.