Maštanje o ostvarivanju snova ili ciljeva je tek prvi korak, no itekako važan i velik, rekli bismo. Za neke je to početak novog poduhvata, za druge pak učenje nove vještine, za one treće je to promjena životnih navika. Bez obzira o čemu se radilo biti će nam potrebni ustrajanje, napor, trud i određene žrtve kako bismo pretvorili svoje snove u stvarnost. Kada to jednom shvatimo onda sve ovisi o nama i našoj odlučnosti, a tu motivacija igra važnu ulogu.

Majka mi je bila vrlo uporna kada me je učila čitati Brailleovo pismo za slijepe unatoč mojem početnom nedostatku motivacije i volje. Moja nezainteresiranost je trajala sve dok nisam čuo drugu slijepu djecu mojih godina koja su se prihvatila tog izazova i koja su nakon nekog vremena naučila čitati svoje omiljene knjige i priče bez ičije pomoći.

Kada mi je bilo šest godina čuo sam svoju stariju braću kako sviraju gitare i počeo sam maštati o tome. Kada mi je jedan od njih stavio gitaru u ruke i pokušao mi pokazati nešto, iznervirao sam se i rekao mu da zaboravi na to. Prsti su me boljeli od pritiskanja žica, a osjećao sam i da nikada neću moći zapamtiti sve te silne akorde.

Tek sam u svojoj dvanaestoj godini svjesno odlučio naučiti svirati. Znao sam da neće biti lako, no ovaj to me nije pokolebalo. Počeo sam obraćati pažnju na lekcije i pored toga puno sam vježbao. Naravno da sam ponekad bio frustriran i umoran od učenja, no nastavio sam imajući pred očima cilj koji sam želio doseći. To me je potaklo da nastavim dalje. Nakon otprilike godine dana zasvirao sam prvi put s mojom braćom. I dan danas učim nove stvari na gitari, no uvijek se s osmijehom prisjetim tih prvih koraka i danas iskreno mogu reći da mi je drago što sam si u svojoj dvanaestoj godini zacrtao taj cilj i što sam radio na tome.

“To je u redu,” rekli biste se, “no na nekim stvarima je uživancija raditi dok na drugima zapravo i nije.” Složio bih se s vama. Za mene je na primjer učenje gitare bilo ljepše i više sam uživao u tome nego kada sam odlučio izgubiti višak kilograma.

Bilo mi je dvadeset godina kada mi je karcinom uzeo majku. Utjehu sam pronašao u hrani. Trpao sam u sebe i jako malo sam se kretao. Mislio sam da imam pravo na to uzimajući u obzir emotivan stres s kojim sam se svakodnevno morao nositi. Uskoro sam se počeo debljati. Obiteljski liječnik me je upozorio da ću postati pretilan ako ne smanjim svoje porcije i ne počnem vježbati.

Ispočetka su liječnikove uputa bile kao gorka pilula za progutati. No kada sam počeo razmišljati o budućnosti shvatio sam da su zdravstvene tegobe koje pretilost nosi stvarne i nisam ih želio iskušati na vlastitoj koži. Također sam shvatio da je liječnik bio u pravu i ako budem slijedio njegov savjet neću morati kasnije ići na drastičnu dijetu.

Počeo sam manje jesti i više vježbati. Nakon jedno mjesec dan, ne samo da sam smršavio nego se i moje emocionalno stanje popravilo. Od tada sam zavolio vježbanje i danas ne trebam više paziti što i koliko jedem.

Držati pogled na cilju i zamišljati kako ga ostvarujete odličan je način da ostanete motivirani. U Poslanici Hebrejima 12:1,2 Pavao nas ohrabruje da naučimo da: “S ustrajanošću trčimo u borbu koja nam je određena. Uprimo pogled u Isusa, Početnika i Dovršitelja vjere. On mjesto sebi određene radosti podnese križ ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane Božjega prijestolja.”

Isus nije skidao svoje oči s cilja: ispunjavanje svoje misije na zemlji. Nije se pokolebao bez obzira na sve muke koje je trpio. Niti smrt ga nije zaustavila i zato i imamo spasenje i vječni život danas.

U čemu je dakle tajna uspješnog ispunjavanja zacrtanih ciljeva? Ne osvrćite se na svakodnevan, mukotrpan (ponekad i dosadan) rad i žrtve nego se usredotočite na ostvarivanje svojih ciljeva.