Tijekom našeg života susrećemo se sa situacijama koje imaju mogućnost otvoriti vrata naše budućnosti. Ponekad je jasno kao dan da nam Bog otvara određena vrata, a ponekad to pak jednostavno samo osjećamo. Tu je i uzbuđenje i iščekivanje koji prate zov novog i još neistraženog područja.
Nakon planiranja i procjenjivanja plana dolazimo do donošenja odluke i kretanja u akciju. Sve je na svom mjestu i spremni smo početi. No, što se onda događa? Zašto ponekad odgađamo donošenje odluke ili pak izbjegavamo poduzimanje prvog koraka?
Uzroci tome su brojni, no najčešći je strah koji može biti stvarno paralizirajući. U mom život strah se manifestira na različite načine. Uočio sam da se bojim neuspjeha i grešaka. Plašim se da će sav moj trud biti uzaludan i da žrtve koje podnosim jednostavno pasti u vodu.
Naravno, postoje i druge vrste strahova koji nas ponekad koče. Recimo da moramo zatražiti savjet, financijsku pomoći ili dopuštenje kako bismo poduzeli sljedeći korak. U tim trenucima strah da nećemo biti prihvaćeni ili shvaćeni stupa na scenu. Strahovi su prisutni i ne daju nam naprijed čak i kada nismo sigurno o čemu se zapravo radi i ne možemo pretočiti svoje osjećaje u riječi. Dakle, što možemo učiniti?
Božja riječ kaže: “U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah ima muku, a tko se boji, nije savršen u ljubavi.” 1
Vjerovati u Božju dobrotu i da nas Bog želi blagosloviti postavlja nas na put koji vodi ka pobjeđivanju straha. No, ova pobjeda nad strahom ne može biti samo u našim mislima. To nije stvar filozofije ili duhovnosti. Bog očekuje od nas da se suočimo s našim strahovima i svladamo ih kako bismo slobodno živjeli naš život i u cjelovitosti iskusili stvari koje Bog ima za nas.
Recimo da ste napisali knjigu te da tražite izdavača. U međuvremenu odlučili ste sami promovirati knjigu tako da posjetite knjižare i biblioteke te da je ponudite ljudima. U torbu stavljate svoje tiskane primjerke i krećete u akciju. Nastojite pridobiti one koji mogu odlučiti o kupnji knjige te sve one koji vam na bilo koji način mogu pomoći. No, promocija ne teče kao po loju. Zapravo, toliko vam slabo ide da ne uspijevate prodati niti jedan jedini primjerak. Počinjete razmišljati o odustajanju. Odugovlačite. Ulazite u sljedeću knjižaru, no odmah izlazite govoreći samome sebi Nije sad pravo vrijeme za to, danas su svi prezauzeti. S vremenom vadite primjerke knjige iz prtljažnika zaključujući da će biti bolje ako je ponudite nakon završetka školske godine ili godišnjih odmora.
Isti scenarij odugovlačenja koji vodi u neaktivnost može iskrsnuti i u drugim situacijama ili okolnostima. Možda želite tražiti povećanje plaće, predati molbu za dodjelu stipendije, pozvati osobu koja vam se sviđa na spoj ili pak želite da trenutačna veza pređe na višu razinu, želite više odgovornosti na radnom mjestu itd.
Čekanje nam neće pomoći. Reći samome sebi da je sutra bolji dan da se prijeđe s riječi na djelo samo je izlika. Bojimo se i umjesto da si to priznamo i odvažno krenemo naprijed uvjeravamo sami sebe da ne trebamo to uraditi i tako opravdavamo nedostatak entuzijazma i inicijative.
Moramo poduzeti prvi korak. Što duže čekamo postajemo sve nervozniji. Navikavamo se na život koji živimo i sve teže nam je bilo što promijeniti. Plašimo se promjena i postaje nam sve neudobnije.
Rast i razvitak uvijek nose sa sobom dozu nelagodnosti i neudobnosti. Kao što je to moj učitelj skijanja jednom rekao: “Želiš li biti dobar skijaš moraš se naviknuti na neudobnosti.”
Važan aspekt izlaženja iz zone komfora je početi što prije. Ne trebate se “osjećati” spremnim. Svi znamo da to vodi do odgađanja i odvraćanja pažnje, a krajnji rezultat je često potpuna neaktivnost. Realno gledano možda se nikada nećete “osjećati” spremnim. No, ako samo možete skupiti hrabrosti i početi napravit ćete veliki napredak, bez obzira kako se osjećali.
Što prije počnemo i izdržimo one nelagodne i nesigurne prve korake to ćemo prije ostaviti za sobom početnu tremu i strah. To je predvidivo: odlučite što želite, budite sigurni u Božje blagoslove, skrojite plan, budite uporni, počnite i radite na tome. Što više radite to ćete biti bolji u tome.
Kada ste suočeni s nekom teškom zadaćom, upitajte se: Što je najgore što mi se može dogoditi? Odgovorite na to pitanje i odlučite da se možete nositi s “najgorim mogućim scenarijem.” To će vas osloboditi napetosti te ćete biti spremniji suočite sa s vlastitim strahovima.
Ako se upuštate u neki novi poslovni poduhvat, a nemate potpuni mir dopustite si poneku grešku i ne budite prestrogi prema sebi. Shvatite i pomirite se s činjenicom da je svaki početak težak, te da su pogreške sasvim normalne. Pokleknete li, dignite se. I to je naime, dio života.
Sasvim je normalno osjećati se nespretno i nesigurno dok učite nešto novo. Jednostavno se prihvatite novog izazova i recite samome sebi Sve je u redu iako mi ne polazi sve za rukom! S vremenom ću biti sve bolji. Korak po korak i uspjeti ću.
Budite realniji i nemojte očekivati trenutni uspjeh i biti će vam lakše poduzeti taj prvi korak prema novom izazovu. Ovakav stav pretvara one prve, strašne korake u vrata koje vode u veliki napredak.
Mislim da se svi možemo poistovjetiti sa sljedećom pričom Rory Vadena:
Jednom sam čuo istinitu priču o ženi koja je ostala zarobljena na 80.spratu goruće zgrade. Strašno se bojala visine i zatvorenog prostora. Kada se oglasio protupožarni alarm odbila je slijediti svoje kolege koji su užurbanim koracima krenuli ka evakuacijskom stubištu.
Vatrogasci su “pročešljali” zgradu i našli je sklupčanu ispod stola kako sva drhti od straha. “Bojim se, bojim se!” vrištala je dok su je vatrogasci ohrabrivali da krene prema stubištu. A onda je jedan od njih rekao: “Nema problema. Nema veze što ste uplašeni. Idemo naprijed, stepenicu po stepenicu.” To joj je ponovio 80 puta sve dok nije došla do prizemlja, na sigurno.
Svi smo se mi barem jednom suočili s ovakvim trenucima. Znate što trebate napraviti no “zaleđeni” strahom bojite se mrdnuti i krenuti naprijed. Suočite se sa strahom i pogledajte ga u oči. Normalno je bojati se, bojte se i učinite nešto. Normalno je biti nesiguran, budite nesigurni i učinite nešto. Normalno je nelagodno se osjećati, unatoč tome učinite nešto. Samo učinite nešto. 2
Rekao bih da je prvi korak najteži i najvažniji. Drugo test je ustrajnost. Kada vam nešto ne ide od ruke suočiti ćete se s mnogim “greškama”. No, nastavite li raditi na tome i učiti, s vremenom ćete postati sve bolji i bolji.
Nijedan prvi put naravno nije lak i svaki novi izazov predstavlja novi početak. Stoga, krenimo hrabro naprijed. Uradimo ono čega se bojimo i s vremenom bit će nam lakše i postat ćemo spretniji, vještiji, iskusniji i strah će s vremenom nestati. To znači svladati i pobijediti strah.