Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća šumski su požari harali šumama Sjeverne Amerike, gutajući velika šumska područja i uništavajući sve pred sobom. Nije uvijek bilo tako. Iako su vatre oduvijek bile dio lokalne ekologije požari masivnih razmjera novijeg su datuma.
Donedavno je dolazilo do požara tu i tamo povremeno i te vatre nisu ostavljale za sobom samo dim i pustoš već i život. Vatre naime pretvaraju slojeve nerodne zemlje u bogatu, plodnu zemlju, proces koji inače može potrajati desetljećima. Stara i trula drveća padaju pod naletima vatre i prave mjesto za rast mladih stabala. Borove šišarke u dodiru s toplinom oslobađaju svoje sjemenke i začinju nova stabla. Ovaj je proces bio toliko koristan da su autohtoni američki indijanci redovno palili šumu kako bi održali njenu robusnost.
Stvari su se počele mijenjati u ranim 1900-im, kada su dobronamjerni zagovornici očuvanja prirodnih bogatstava proglasili vatru za najvećeg neprijatelja prirode. Nažalost, čineći to nisu uvidjeli da sprječavanjem katastrofa zapravo stvaraju uvjete za veće, smrtonosnije požare.
Dok su prirodne vatre bile takoreći blage te su gorjele površno, ostavljajući stabla pougljena no živa, nove su vatre bile drugačija priča. Potaknute akumuliranim trudom mogu doseći visinu odraslog stabla i uništiti ga u roku od nekoliko minuta. Ogromna toplina tada stvara vlastite vremenske uvjete, takozvane vatrene oluje u kojima mase užarenog zraka u sekundama pale zemljanu površinu šume.
S vremenom su šumari počeli uviđati koliku štetu zapravo nanose prirodi i sada skoro stotinu godina kasnije vatra ponovno počinje dobivati “podršku”.
Često nastojimo ukloniti patnju iz života, a ne shvaćamo da time zapravo nanosimo još veću štetu. Lako je zanemariti činjenicu da su poteškoće i nevolje sastavni dio života te da mogu imati pozitivne utjecaje na nas. Izgleda da lako prihvaćamo mišljenje da su poteškoće zapravo “znak” da nešto nije u redu s nama te da smo baksuz i da nam je Bog okrenuo leđa.
Krist odbacuje ovakvo razmišljanje tvrdeći da je i dobro i loše dano svijetu bez razlike na vjerske ili moralne sklonosti pojedinca. “Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga koji pušta da njegovo sunce izlazi nad dobre i zle i koji daje da kiša pada na pravednike i grješnike.” Evanđelje po Mateju 5:45 Bog nije Djed božićnjak koji donosi poklone samo onima koji su dobri.
Isus nam je rekao: “U svijetu imate tjeskobu; ali se ufajte: ja nadvladah svijet.” Evanđelje po Ivanu 16:33 i Prva Petrova poslanica 4:12,13. Drugim riječima nevolje su nam zagarantirane te nisu samo neke “loše podijeljene karte.” Nevolje i problemi “prisiljavaju” nas da ponovno procijenimo naš život, promijenimo neke stavove i otkrijemo svoje prioritete.
Tegobe su same po sebi gorke te im ne trebamo dodavati gorčinu krivnje. Ako prihvatimo naše nevolje kao sastavni dio životne škole duhovno ćemo se razvijati i sazrijevati. S vremenom ćemo vlastitim iskustvom moći pomoći nekom drugom. Bog “nas tješi u svakoj nevolji, da bismo utjehom kojom nas same tješi Bog, mi mogli utješiti one koji su u svakoj nevolji.” Druga poslanica Korinćanima 1:4