Ne želim staviti svog oca na poseban pijedestal. Znam da niti on to ne bi želio. Uvijek je bio samozatajan i ne sjećam se da je ikada tražio slavu i priznanja. Kada bi ga netko pohvalio samo bi podigao ruku prema nebu, prema svom Stvoritelju i odao slavu Bogu.

Nažalost, nisam ga dovoljno cijenila dok je bio tu, s nama. Činilo mi se da su svi očevi bili dobri i požrtvovni. Nisam bila zahvalna za njegovu strpljivost niti sam poštivala njegova uvjerenja. Često sam ga omalovažavala, ne obazirući se na bol koju sam mu nanosila. Sada, nakon svih ovih godina konačno sam shvatila da je moj otac bio duša od čovjeka.

Tata se rodio u Njemačkoj, 1893. godine i kad sam ja došla na svijet bio je dovoljno star da mi bude djed.

Mobilizirali su ga u vojsku tijekom Prvog svjetskog rata i unatoč opoziciji stalno je govorio drugima o Isusu.

“Jednom je prigodom,” pričao nam je, “časnik istrgnuo Bibliju iz moje ruke da bi našao određeni stih s kojim su me on i njegove kolege željeli zadirkivati. Nisu ga mogli pronaći, no našli su moju molitvenu listu te su je sa zanimanjem počeli čitati. Uvelike su se iznenadili kada su tamo pročitali i svoja imena.” Ti, grubi, ratom otvrdnuti, ponosni muškarci ponizno su mu se ispričali i vratili mu Bibliju. Od tada ga nisu više ismijavali.

Tata nam je također ispričao priču o časniku koji je bio dio grupe koja ga je ismijavala. Taj se čovjek često šalio na njegov račun. No, na bojnom polju nije se odvajao od mog oca. “Zašto se uvijek skrivaš iza mene?” tata ga je jednom upitao. “Nisam ja imun na metke!”

Časnik mu je tada odgovorio iskreno i bez imalo sarkazma. “Zračiš mirom i kad god sam u tvojoj blizini osjećam se sigurnim.”

Očev se glas potom ispunio emocijama dok nam je pričao o devetnaestogodišnjem vojniku koji se uspaničio prije velike bitke. Tata mu je ispričao priču o Isusu, čovjeku koji se suočio s vlastitim strahovima i koji je dao svoj život za nas. Na kraju su se molili zajedno. Mladić se nakon toga hrabro bacio u boj, predosjećajući da će mu to biti posljednja borba. Nešto kasnije našli su njegovo tijelo. Na licu mu se očitavao mir, a u stisnutoj ruci držao je vjerski letak koji mu je moj otac dao. Tekst je završavao riječima iz Biblije: “Bog vječni tvoje je utočište, a na zemlji drevna njegova mišica…” (Ponovljeni zakon 33:27)

Poslije rata tata je počeo studirati teologiju no morao je prekinuti studije kako bi pomogao svojim roditeljima. Ekonomska kriza bila je velika i zbog brige za obitelj nikada nije završio svoje školovanje. No, to ga nije zaustavilo da posvuda širi Radosnu vijest. Osnovao je nedjeljnu školu i često je zamjenjivao svećenika u mjesnoj crkvi. Omiljena aktivnost bila mu je posjećivanje bolesnih i usamljenih ljudi.

Bila sam najmlađa od šestero djece. Kada sam bila mala tata i ja često smo bili zajedno no kada sam odrasla okrenula sam leđa Božjoj ljubavi i vjeri svojih roditelja. Slomila sam očevo srce i jedva da smo razgovarali tijekom mojih tinejdžerskih godina jer sam očekivala da ću svaki čas čuti njegove prodike, a to sam po svaku cijenu željela izbjeći.

Tata se povukao u sebe i zašutio dok smo se mama i ja stalno svađale. “Zašto pričaš toliko s našom kćerkom?” otac bi joj rekao, “Možda bi bilo bolje da pričaš s Bogom o njoj!” Srce bi me zaboljelo kada bi me pogledao očima punim tuge. Naš brižni, ljubavlju ispunjeni odnos između oca i kćeri je nestao. Vidjela sam da teško podnosi bol koju je osjećao. I sama sam bila mizerna no nisam to htjela priznati pa sam se pretvarala da me nije briga.

Tata je pričao s Bogom o meni i Bog ga je uslišao. U svojoj dvadeset i prvoj godini doživjela sam veliku promjenu. Izgubljena kćerka vratila se Isusu i zamolila Ga da uđe u njeno srce i postane dio njezinog života.

Otac je bio presretan. Naše ponovno sjedinjenje pred Bogom bilo je vrlo veselo. Mama mi je poslije rekla kako tata nikada nije prestao moliti za mene. Hvala ti tata, što nisi digao ruke od mene.

Kada je umro u mjesnim novinama izašao je kratak članak o njemu, članak koji je završio riječima: “Rijetko se rodi čovjek dobar i strpljiv kao gospodin Gruengage. Svi koji su ga poznavali mogli su osjetiti da je stvarno “bio s Isusom.” (Djela apostolska 4:13)

Na svoj jedinstven i skroman način moj je tata bio svetac, jedan od onih koji su stvoreni u Raju.