Život je prepun svakojakih izazova. Za neke, najveći izazovi dolaze kasnije u životu dok se meni osobno moj najveći izazov predstavio odmah po rođenju i od tada me prati cijelim životom. Slijep sam.

Liječnici nikad nisu bili u stanju ustanoviti pravi razlog moje sljepoće. Nisu mi mogli pomoći, a utjecaj ove invalidnosti posebno je bio bolan tijekom mog djetinjstva. Jedan mi se događaj naročito urezao u pamćenje. Bilo mi je sedam godina i članovi moje obitelji čitali bi mi iz Biblije, dok bih ja po navici držao knjigu u rukama. Onda su roditelji naručili Bibliju pisanu Breilleovim pismom. Umjesto jedne knjige moji su prsti sada dodirivali hrpu od 18 ogromnih tomova. Svaka je stranica bila prekrivena nizovima malih točkica. Nisam mogao shvatiti kako su te naizgled beznačajne točkice bile povezane sa biblijskim stihovima koje sam često slušao.

Mnoge su me stvari podsjećale na bolnu stvarnost moje situacije. Nisam mogao sudjelovati u rekreativnim aktivnostima s mojim vršnjacima i nisam mogao razumjeti razgovore koji su se vodili oko boja, mode ili drugih stvari za koje je osjetilo vida bilo značajno. Također sam svakodnevno trebao pomoć i tu se lista ne završava. Teško je bilo prihvatiti da se razlikujem od drugih te da svi imaju osjetilo kojeg ja nisam imao.

Negdje u to vrijeme roditelji su dobili pismo od nekih misionara koji su čuli za mene. Ti su ljudi molili Boga da im pokaže uzrok moje sljepoće i Bog im je odgovorio. Rekao im je da mi može podariti vid, no da me želi upotrijebiti ovakvog kakav jesam. Usporedio je moju situaciju sa situacijom apostola Pavla i njegovim “trnom u tijelu” opisanim u Drugoj poslanici Korinćanima 12:7-10 i ohrabrio me da “putujem u vjeri, a ne u gledanju.” Druga poslanica Korinćanima 5:7

To mi je dalo novi pogled na moju situaciju. Moja majka, jedna odlučna duša, našla je knjigu o Breilleovom sustavu i proučavala ju je sve dok nije naučila čitati brajicu upotrebljavajući osjetilo vida. Nakon toga se posvetila zadatku da i mene nauči čitati. Bio je to spor i mukotrpan proces no nakon nešto više od tri mjeseca uspio sam.

Slijedile su godine u kojima sam se suočio s mnogim izazovima, ali tijekom kojih sam također osjetio i slast mnogih pobjeda. Naučio sam svirati nekoliko instrumenata i od tada upotrebljavam svoj glazbeni talent kako bih pomogao drugima da uđu u Nebesko kraljevstvo.

Kada sam napunio dvadeset godina, majka mi je preminula. To me je duboko pogodilo i našao sam se na dnu dna. Iako sam se s vremenom podigao nikada se nisam u potpunosti pomirio s tim gubitkom. Kasnije, Bog mi je ukazao na potrebu da vježbam zahvalnost prema Njemu i to ne samo prema stvarima koje izađu na dobro već i prema stvarima koje izađu na loše.

Poslušao sam Ga, plačući i zauzvrat je oprao moju ozlojeđenost i bol bujicom radosti koja se ne može tako jednostavno opisati ljudskim riječima. U tom je trenutku poruka iz Druge poslanice Korinćanima 5:7 „Jer putujemo u vjeri, a ne u gledanju,“ poprimila sasvim novo značenje. Nakon što sam „putovao vjerom“ i zahvalio se Bogu na stvarima na kojima mu se prije nisam mogao zahvaliti nagrađen sam prekrasnim darom „viđenja“ dušom koji me je potom odveo u prisniji odnos s Onim koji nas voli i skrbi za sve naše potrebe kao nitko drugi.

Mislim da smo svi mi suočeni s univerzalnim izazovom: kako naučiti vidjeti dalje od onoga što percipiramo u fizičkom pogledu kroz vid ili logiku i kako stvari vidjeti “očima” vjere.

Nije pitanje jesmo li sposobni to učiniti ili pak nismo već jesmo li voljni? Dopustimo li Tvorcu da otvori oči naše duše i proširi našu viziju naći ćemo se u novom i neograničenom svijetu beskrajnih mogućnosti.