Kada se prisjetim nezaboravne prve godine na faksu prvo mi se pred očima pojavi lik 195 cm visokog i mršavog mladića, s podužom crnom kosom. Steve je bio stariji od mene i prvi put smo se sreli na Općem obrazovanju i izobrazbi. Zadobio je moju naklonost čim mi se pridružio u prvom redu, jer to je bilo mjesto koje je većina studenata izbjegavala. Iako smo se viđali u prolazu, nisam ga prepoznala, no on mi je klimnuo glavom i sjeo do mene.
Nakon predavanja imala sam dvosatnu pauzu te sam otišla u čitaonicu kako bih se pripremila za nadolazeći kviz o Odiseji. Na moje iznenađenje, Steve je već sjedio tamo, sa šalicom kave i Mletačkim trgovcem Williama Shakespearea. I on je imao stanku između predavanja. Sjela sam nasuprot njemu i izvadila svoju bilježnicu. Bila sam sramežljiva i šutjela sam. Nisam željela preći crtu između starijih studenata i brucoša. Činilo mi se da je Steve nekoliko puta želio reći nešto, no nije. Sljedeća dva sata vladala je neka čudna, no prijateljska tišina.
Sljedećih nekoliko tjedana susretali smo se svakog utorka. Sjeli bismo jedno preko puta drugog i studirali u tišini. Prisutnost drugog ljudskog bića olakšala je naporan posao “bubanja” i analiziranja. Steve je bio primjer usredotočenosti što mi je dosta pomoglo jer je meni mozak često lutao i teško sam se koncentrirala na učenje. Kao što izreka kaže: “Željezo se oštri željezom; tako se čovjek oštri na drugome.” 1
A onda je jednog vrućeg dana poželio uključiti ventilator i pošto je bio pravi džentlment upitao me je da li bi to bilo u redu sa mnom. Kroz razgovor koji je potom slijedio otkrili smo da oboje volimo Shakespearea, lingvistiku i gospođu Lee, najpopularniju profesoricu na odjelu. Rado je sa mnom podijelio stvari koje je naučio kao brucoš i preporučio mi neke od interesantnih predmeta.
Naša zajednička učenja svakog utorka od tada nisu više prolazila u potpunoj tišini. Ponekad bismo malo čavrljali, a tu i tamo pao bi i pokoji vic. Počeli smo se i pozdravljati na hodnicima. Steve nije baš mogao naučiti puno od mene, no zajedničko nam je bilo što smo oboje voljeli učiti. Shvatila sam da je suosjećao sa mnom i poteškoćama s kojima sam se kao brucošica susretala. Znao je kako mi je bilo i nije dopustio nekim “socijalnim” granicama da nas razdvoje.
Tijekom moje druge godine Steve je diplomirao i potom smo izgubili kontakt. Uvijek ću mu biti zahvalna za sve pouke koje sam izvukla iz njegovog primjera – kada se društvene norme sukobe s ljubaznošću, izaberi ljubaznost. Društvena pravila koja promoviraju otuđenost, kao na primjer podjelu studenata na starije i mlađe, moraju biti odbačena kako bismo bili ljubazni i kolegijalni prema onima s kojima stupamo u kontakt. Oni tihi dani učenja u čitaonici pokazali su mi da prijateljstvo nije uvijek temeljeno na društvenosti ili vanjskom šarmu. Pravo prijateljstvo zahtijeva uzajamno poštovanje, zainteresiranost za iste stvari i ono o čemu je apostol govorio: “A povrh svega toga imajte ljubav koja je veza savršenstva!” 2