Nedavno sam se nakon čitanja članka na Web stranici BBC-a suočila s nekoliko teških pitanja. Članak je opisivao suvremenog dobrog Samaritanca i bio je doista zanimljiv.
Njegov me je dobri čin naveo na razmišljanje. Da li bih i ja isto tako postupila? Da li bih bila spremna riskirati vlastiti posao kako bih pomogla nekoj nepoznatoj osobi? Nezadovoljna svojim odgovorima prešla sam na neka manje dramatična pitanja. Da li moji prijatelji misle da sam osoba koja rado pomaže drugima? Jesam li učinila nešto stvarno nesebično u zadnje vrijeme?
Moram priznati da često prebivam u svom svijetu. Mislim da smo svi mi ponekad zaokupljeni osobnim problemima, dilemama i željama te hodamo okolo pognute glave pogleda prikovanog u vrh cipela. To me podsjeća na bolno istinitu izreku: “Dvije su vrste egoista: oni koji to priznaju i ostatak nas.” Dr. Laurence J.Peter
Stoga mislim da bi se “ostatak nas” trebao s vremena na vrijeme prisjetiti da mi nismo jedini na ovom svijetu te da i drugi imaju potrebe. Prisjetimo se da postoji moć ljubavi i porazgovarajmo malo sa savješću. Budimo iskreni sa samima sobom o stanju u kojem jesmo. Postoje ljudi kojima možemo pomoći no da bismo to mogli učiniti moramo se prestati baviti samima sobom, pritisnuti dugme zvano “pauza”, stati i pogledati oko sebe.
Voljeti možemo bez obzira gdje živimo, čime se bavimo i kuda nas život vodi. To je moja molitva.