Prije neki sam dan pročitao zaista dobar članak na web stranici svoga prijatelja. Članak je govorio o slavljenju Božje dobrote unatoč svakodnevnim problemima i sekiracijama.
Općenito gledano mislim da sam zahvalna osoba. Objavljujem priče s inspirativnim sadržajima na svom blogu ili ih pak šaljem prijateljima i rođacima kako bih s njima podijelio dobre stvari iz svog života. No, unatoč tome, nakon svih ovih godina još uvijek nisam stvorio naviku da se zahvaljujem Bogu i na onim “lošim” stvarima – “zahvaljujte svagda za sve…” 1 niti pak nemam naviku tražiti dobro u svemu.
No, taj me je članak podsjetio da su i najmanje svakodnevne stvari kao na primjer: sendvič, tuširanje, zalazak sunca, ohrabrujuća riječ, šetnja itd.vrijedne zahvalnosti. Uvijek sam čekao da se nešto veliko dogodi, nešto što bi me “oborilo s nogu” kako bih postao oduševljen i “super” sretan, kao kada sam kao dijete prvi put letio avionom. Sada maštam o ponovnom okupljanju razreda i danu kada ću upoznati svoju buduću suprugu, postati otac ili naći zakopano blago na jednom od otoka u Južnom Pacifiku. No, puno je čekanja u svemu tome kao i propuštenih mogućnosti da budem sretan. Trebao bih zapravo biti sretan i zahvalan Bogu što uopće mogu jesti doručak svakog jutra ili primiti email od mame.
Lakše je reći nego učiniti, kazat ćete – i u pravu ste. No čitajući prijateljev post shvatio sam da mogu biti zahvalan na istim stvarima na kojim je on bio zahvalan i odmah prihvatiti “stav zahvalnosti.” A kad jednom krenete putem zahvalnosti, ubrzo ćete se i naviknuti na njega.
Oh, da se samo mogao prisjetiti ovih svojih, vlastitih riječi kada se sljedeći puta nađem u prometnoj gužvi, ili kada kiša počne padati kao luda i poplavi sve oko mene. Ništa me neće uznemiriti. Mogu se veseliti i biti radostan čak i u takvim trenucima, ako želim vidjeti ljepotu u svemu što život donosi na moj put. Kao što jedna pjesma kaže: “Hvalite Boga za još jedan dan života.”
- Poslanica Efežanima 5:20 ↑