Prve godine na koledžu izabran sam za trenera američkog nogometa. Moja prva i najvažnija odluka bila je izabrati vođu navale (quarterback – QB), glavnog organizatora igre u američkom nogometu. Želio sam da vođa navale bude igrač koji će uvažavati moje savjete i kojeg će drugi igrači poštivati. Pored toga trebao je biti sposoban uručiti loptu probijaču (half back), dobro trčati i biti svestrani igrač. .
Pritisak je bio velik. Većina je mislila da bi Levy trebao biti vođa navale. Bio je talentiran, brz i okretan te je imao najrazvijenije i najjače ruke. Pored toga bio je i stariji od ostalih što je po nekima bila prednost nad drugim kandidatima. Druga je mogućnost bio O’Neil. Veliki sportaš, visok, snažan, a mogao je i daleko baciti loptu. Obojica su naime imala jednu manu – bili su prgavi i bezobrazni prema drugima što nije bilo dobro za jedinstvo momčadi.
Na kraju sam izabrao Terryija, tihog, mirnog i povučenog mladića koji je također bio dobar sportaš, no manje talentiran od Levyija i O’Neila. Po meni to i nije bila neka naročito teška odluka no zbog tog izbora bio sam izložen kritikama od strane onih koji su podržavali druge igrače.
Hvala Bogu sve se dobro završilo i sljedeće dvije godine bili smo nepobjedivi. Levy je igrao na mjestu probijača (halfback) i često je bio u posjedu lopte dok je O’Neil igrao na poziciji jednog od trkača (fullback – FB). Tako su oba mogla koristiti svoje igračke sposobnosti. Na kraju sezone mnogi su izabrani u All-Star ekipu sastavljenu od najboljih igrača svih studentskih momčadi.
Radeći kao trener naučio sam da upadljivo glasni igrači koji pošto-poto žele biti u središtu pozornosti nisu uvijek i najbolje vođe na terenu ili izvan njega. Tih i povučen mladić kao što je Terry u suradnji sa svojim trenerom može biti idealan vođa koji će promicati i razvijati timski rad što je pak vrlo važno za pobjedu.