Jack je utonuo dublje u svoje sjedište i navukao kapu preko ušiju. Putnici su već satima bespomoćno sjedili u hladnom vagonu i čekali na pomoć. Parna lokomotiva i prvi vagon noćnog brzog vlaka iskočili su iz tračnica negdje u nigdini, negdje Bogu iza leđa. Sada im nije preostalo ništa doli čekati dok im netko ne pritekne u pomoć. Bila je zima, te 1959. godine, a vani je vladala studena, mrkla noć. Nisu imali ni struje ni grijanja već samo nekoliko džepnih svjetiljki.
Jack je znao da će potrajati dok netko ne primijeti da vlak kasni. Tada će se aktivirati odred za spašavanje koji će s određenim mjerama predostrožnosti krenuti u potragu. Bilo bi opasno poslati vlak po njih jer bi se mogao sudarati sa zakašnjelim ekspresom. Pošto je bio zaljubljenik u vlakove Jack je uvidio da je sustav signalno-sigurnosnih uređaja na ovom djelu pruge bio zastario. Na kraju je zaključio da prava potraga neće započeti prije zore.
Vlak je odjednom stao. Lokomotiva i prvi vagon iskočili su iz tračnica i zaustavili se na šljunčanom nasipu. Pri udaru nisu su prevrnuli i pravim čudom nitko nije poginuo, iako su vlakovođa i njegov pomoćnik pretrpjeli ozbiljne povrede glave. Odnijeli smo ih u jedan od vagona u kojem su se već nalazili nekoliko manje ozlijeđenih ljudi. Pružili smo im prvu pomoć, a potom smo se molili da pomoć stigne što prije.
A onda je netko iz Jackovog vagona počeo pjevati. Bila je to stara pjesma Vere Lynn iz Drugog svjetskog rata “The White Cliffs of Dover” (Bijele litice Dovera). Uskoro su se svi pridružili, a kad smo završili netko je započeo drugu pjesmu, pa treću…
“Pjevali smo cijelu noć,” mnogo godina kasnije prisjetio se Jack. “Nije nam bilo važno što smo pjevali, pa su se tu našle tradicionalne, crkvene i božićne pjesme. Pjesme su nam podigle raspoloženje i ohrabrile nas. Uskoro su nam se pridružili i ljudi iz drugih vagona i tako stisnuti grijali smo jedni drugoga. Iako se većina nas do tada nije poznavala, nevolja nas je zbližila i postali smo podrška jedni drugima i vječni prijatelji doslovno preko noći.”
“Bili nas je odsvuda i svakakvih, od mladih vojnika koji su se vraćali s dopusta u vojarne, do mladih obitelji i starijih ljudi. Tu su bili i neki tipovi koje ne bih želio sresti u nekoj mračnoj ulici. Nevolja nas je zbližila i srušila sve društvene barijere između nas. Toga sam dana čuo čovjeka ogromnog stasa, mislim da se zvao Clifford, kako je psovao kao kočijaš kada se nesreća dogodila. Takve psovke u životu nisam čuo. No, upravo je on podigao vlakovođu u svoje naručje kao malo dijete i odnio ga u vagon. Nakon toga je probdio nad njim cijelu noć, kao da je bio anđeo-bolničar. Ako sam ikada sreo nebrušenog dijamanta onda je to bio Clifford.”
“Moram priznati da sam često procjenjivao ljude po njihovoj vanjštini. U ovom sam slučaju grdno pogriješio, kao najvjerojatnije i u mnogim drugim prilikama. Bila je to jedna od najčudesnijih noći u mom životu. Te sam noći stekao mnoge prijatelje i znam da će čudno zvučati no moram priznati da mi je u jednu ruku bilo žao što su nas spasioci pronašli sljedećeg jutra.”
Te mizerne noći, u dalekoj zabiti, Jack i njegovi suputnici postali su prijatelji do groba te su se odlučili okupiti svake godine na dan nesreće. Jack je bio nekolicini na svadbi, a nekima i na sprovodu. Clifford je postao bolničar i pridružio se timu Hitne pomoći Sveti Ivan. Navodno je tek nekoliko tjedana prije nesreće izašao iz zatvora te se uputio izravnati neke neriješene račune s bivšim prijateljima. “Ta me je nesreća zaustavila da ne upropastim svoj život” Clifford je nekoliko godina kasnije rekao Jacku na jednom od okupljanja.
Jack je nastavio živjeti svojim životom i između ostalog postao i moj otac. Njegov život nije bio ništa posebno, neki bi rekli, no te je noći naučio nešto neprocjenjivo i uvijek je volio podijeliti tu lekciju sa mnom. Naša najteža iskustva ponekad se pretvaraju u najljepša, a usput nam pomažu sklopiti i najveća prijateljstva.