Nitko je od njenih prijatelja ili obitelji nije razumio i većina bi je rado dohvatila u ruke i “izbila” sve te gluposti iz njene glave. Njihovo protivljenje zapravo i ima neke logike. Na kraju krajeva May je u kasnim četrdesetima i živjela je sama otkako se njena kćerka odselila. U dugovima je i unatoč svemu tome odlučila je podići dijete bivšeg supruga, dijete koje je on dobio s drugom ženom.
Udala se mlada i razvela se u ranim dvadesetima no i prije toga sama je odgajala svoje prvo dijete jer je njezin bivši muž bio ovisnik o drogi i provodio je više vremena iza rešetaka nego na slobodi.
A onda se pojavio kao grom iz vedra neba i to nakon dvadeset i sedam godina. Tražio je uslugu. Opet je postao otac, no sada s drugom ženom i želio je da May organizira da bebu prime u sirotište prije nego opet ode u zatvor. Majka je ostavila malu Joline i izgledalo je da joj je sudbina odredila da djetinjstvo provede u instituciji za siročad.
No, May je odlučila zadržati bebu. Dobila je skrbništvo nad njom i odgajala ju je već pet godina. Nije joj bilo lako. Puno radi kako bi priskrbila sve što je potrebno, a i Joline nije baš “anđeo.” No, May je nepokolebljiva.
“Ljudi su mi govorili da je Joline veliki teret te da nije vrijedna svih žrtava koje podnosim kako bih je podigla. No, nitko me ne pita kako se ja osjećam povodom tog pitanja niti itko uopće želi čuti zašto sam se odlučila na taj korak.”
“Nakon posljednje propale veze, osjećala sam se kao da sam izgubila svaki razlog za život i da nikada nisam imala normalnu obitelj. Kada sam prvi puta ugledala Jolinin osmijeh i osjetila njene male ručice kako stišću moje prste znala sam da postoji netko tko me voli i treba. Joline nije teret već izvor moje ljubavi i radosti.”
U tom je trenutku Joline došla do nas i zagrlila May ljubeći je u obraze. “Volim te mama. Ti si najbolja na svijetu!” Mayino lice se na to ozarilo, sijajući majčinskim ponosom.
Tada sam shvatila. May je bila u pravu iako neshvaćena i osuđivana. Nije dopustila da je životne nedaće i borbe povuku u vrtlog samosažaljenja već je odlučila dati sve ono što je preostalo u njoj i u tome je našla sreću koja ju je do tada zaobilazila.