Svoju prvu knjiga Hobit pisac J. R. R. Tolkien zamislio je kao fantastični roman za djecu i odrasle. Priču je nazvao “Tamo i nazad” te prati dogodovštine Hobita Bilba Bagginsa i njegovih suputnika. Bilbo voli ugodan i lagodan život no biva nagovoren da krene u potragu za zmajevim blagom te na put kreće sa čarobnjakom i skupinom patuljaka. Tijekom putovanja suočava se sa svakojakim poteškoćama, od Goblina do neprijateljski raspoloženih vilenjaka i divovskih paukova.

Konačno, pustolovi dolaze na svoje odredište – planinski brlog zmaja Smauga. Bilbo ulazi u planinu kroz tajna vrata kako bi se sam suočio sa zmajem dok patuljci čekaju vani. I dok prolazi mračnim tunelom čuje zvukove klokotanja koji ga podsjećaju na zvuk proključale vode u čajniku. Zvuk postaje sve jači i jači i uskoro ga počinje podsjećati na predenje divovske mačke. Odjednom Bilbo shvaća da ti zvukovi pripadaju zmaju koji hrče, negdje duboku u brlogu.

Bilbo se strašno uplaši. Nije mu do ničega i samo želi pobjeći što prije i što dalje s tog mjesta. To umalo i čini, no ipak se predomišlja i nastavlja dalje. Tolkien piše: “Nastavljajući dalje Bilbo čini najhrabriju stvar u svom životu. Čudesne stvari koje su se potom dogodile nisu bile ništa u usporedbi s tim prvim trenutkom. Pravu bitku vojevao je sam, u tunelu, daleko prije nego što je ugledao opasnost koje ga je vrebala u pećini.”

Svi se mi suočavamo s izazovima od kojih bi radije pobjegli glavom bez obzira. Suočiti se sa zmajem (ili drugim strašnim preprekama) iziskuje puno hrabrosti i to ne uvijek onakve vrste kakvu mi zamišljamo. Bilbov najveći test i najveća kušnja bješe u tunelu. Morao se naime suočiti sa svojim strahom i sumnjom u samog sebe daleko prije nego što se morao suočiti sa samim zmajem.

“Zmajevi” našeg života izgledaju kao veliki problem jedino nama samima i kao rezultat često nalazimo ključ za pobjedu u sebi samima. C.S.Lewis je napisao: “Hrabrost nije samo jedna od mnogih vrlina nego oblik svake vrline na njenoj točci testiranja.” Ponekad jednostavno ne smijemo dopustiti samima sebi da odustanemo od činjenja onoga što je pravo.

Ako ste kao ja onda vam se vjerojatno čini da nikada nećete imati ovakvu vrstu hrabrosti. Bez obzira koliko smo jaki ili nastojimo to biti, često nam nedostaje karakter kako bismo izašli kao pobjednici iz određenih situacija. Dakle, gdje možemo naći hrabrost da se suočimo s životnim izazovima?

Jošua 1:9 kaže: “Budi srčan i odlučan! Ne boj se i ne plaši se! Jer Gospodin, Bog tvoj, s tobom je u svemu što poduzmeš” Možemo imati hrabrost jer je Bog s nama i On nas ne šalje van da se sami suočimo s našim zmajevima. On je uvijek uz nas. Podržava nas i bodri, daje nam snagu i hrabrost te nam obećaje da će biti s nama do samoga kraja.

Kada jednom zamolite Boga za hrabrost morate odlučiti da je i upotrijebite, čak i kada se ne “osjećate” hrabro. Napravite taj prvi korak i hrabrost će vas čekati. Ako nemate dovoljno hrabrosti u ovom trenutku, ne brinite. Hrabrost često znači koračati korak po korak, nogu pred nogu, pedalj po pedalj. Kad god donesete hrabru odluku jačate svoju hrabrost i pripremate se za veće izazove. Hrabrost započinje kao odluka i raste neprestanom upotrjebom.

Bilbo je skupljao hrabrost diljem svog putovanja. Borio se protiv strašnih neprijatelja i pobijedio. Uhvatio se u koštac s teškim problemima i riješio ih. Kad god bi se hrabro suočio s izazovima ulagao je da tako kažem u hrabrost i ta su se ulaganja isplatila u onom trenutku kada se morao suočiti sa zmajem.

Kraljeva garda u drevnoj Grčkoj imala je izreku: „Svi se ljudi plaše, ali hrabri odagnaju svoje strahove i idu naprijed, ponekad u smrt, ali uvijek u pobjedu.“ Stoga, suočite se hrabro sa svojim okrutnim zvijerima.

* * *

Hrabrost je zajednička karakteristika svih osoba koje odluče učiniti ispravnu stvar. – Florence Nightingale (1820.–1910.), engleska socijalna reformatorica i osnivačica modernog sestrinstva

Svima nam prijeti ogromna opasnost, opasnost koja ne leži u tome da ćemo protraćiti svoj život, upasti u vrtlog zla, biti strašno nesretni ili da ćemo pak osjetiti besmislenost ovozemaljskog života. Pitanje je hoćemo li pronaći najveći smisao života, doseći njegov najveći cilj, naći najdublju i najveću sreću, moći zadovoljiti najveće potrebe, postati svjesni Božje nazočnosti. Hoćemo li se jednog dana probuditi i napokon shvatiti da smo cijelo vrijeme bili zauzeti s tricama i kučinama dok je život jednostavno projurio pored nas. —Phillips Brooks (1835.–1893.), američki svećenik i pisac.