Bio je visok, preplanuo i vitak čovjek, u 60. godini života, stariji od većine prodavača na tržnici. Mušterije bi uvijek dočekivao s osmijehom.
Jednog toplog srpanjskog jutra prišla sam njegovom štandu i iznenadila se vidjevši da nosi longetu oko vrata. Protezala se od vrha brade do ramena i iako se nije žalio vidjela sam mu u očima da mu je bilo neugodno. Objasnio je da je stradao u saobraćajki i da se oporavlja nakon operacije.
Bila je sredina ljeta na Tajvanu. Temperatura je bila vrlo visoka, a postotak vlage u zraku vrlo velik. Sunce je pržilo kao ludo i znala sam da mu nije bilo lako pod tim plastičnim gipsom. Vidio je zabrinutost u mojim očima i nasmiješio se. “Ne brini, sve će biti u redu. Sve rane s vremenom zacijele i cmizdrenje tu ništa ne pomaže.” Platila sam mu i obećala da ću se moliti za njega.
Dva tjedna kasnije, opet smo se sreli. Još uvijek je nosio longetu, ali i osmijeh na licu.
“Boli li vas?” upitala sam. “Ta longeta vam već sigurno ide na živce!”
“Boli i guši me,” priznao je, “no lakše mi je kada samo zamislim kakav će to prekrasan dan biti kada ću je napokon moći skinuti i još jednom biti slobodan. Dobro je imati nešto čemu se čovjek može nadati!”
Vrijeme je prolazilo, no taj dugo očekivani dan nije svitao. Moj se prijatelj nažalost nije oporavljao tako brzo kao što je to očekivao, a prošlo je već više od mjesec dana od kako je nosio longetu. Unatoč svemu i dalje se čvrsto držao nade i nije se prepuštao očaju. Borio se i radio poput lava, dok je cijelo vrijeme išao na preglede i terapiju.
Konačno je došao i taj dan. Konačno je bio oslobođen. Nesreća je ostavila veliki crveni ožiljak na njegovom vratu, no bez ikakvog suzdržavanja dijelio je sa svima svoju radost što su mu napokon skinuli longetu. Njegova ushićenost podsjetila me je na sljedeći redak: “Dugo nadanje razboli srce, a drvo je života ispunjena želja.” 1
Moj je prijatelj primjer onoga što je Pavao nazvao “ustrajna nada” 2 Njegova nada nije bila samo neka nejasna želja ili plod nestvarnog idealizma. Odlučio je vjerovati da niti jedna bol ne traje zauvijek i da sve rane kad tad zacijele. Nije važno koliko dugo trajao taj proces ili koliko pak težak bio. Najvažnije je ne klonuti duhom i držati se obećanja o svjetlijoj budućnosti. I sama se ponekad moram boriti s olujama života stoga me njegov primjer nadahnjuje da ne odustanem kada stvari krenu loše nego da se oslonim na Isusa “tu nadu koja je kao sigurno i čvrsto sidro duše.” 3