Ponekad nedjeljom podučavam Bibliju djeci od tri do pet godina. Mala je to grupica i sastoji se od četvero do petero djece. Jedna od djevojčica koja često dolazi je jako pametna, pričljiva i svojeglava. Nedavno je odbila ući u učionicu jer joj je kosa bila neuredna, no nija dala mami da je počešlja jer je ova zaboravila njenu omiljenu ružičastu gumicu za kosu. U kutiji za umjetnost i obrt našla sam ružičastu vrpcu i rekla joj: “Daj da ti počešljam kosu i ispletem pletenice.” Ljubazno je prihvatila moju ponudu.
Kada sam završila nije mi se htjela zahvaliti iako su je roditelji ohrabrivali da to učini. Naposljetku je prekrižila ruke na prsima i mrko me pogledala. “Moram li?” tiho reče.
Na tren sam ostala bez riječi. “Ne, ne moraš, draga moja” odvratila sam i rekla joj nekoliko stvari o osnovama lijepog ponašanja i kako učtivost “izglađuje” životne grubosti i pridonosi boljim odnosima između ljudi. Također sam joj spomenula da pokazivanje zahvalnosti topi srca te da svi cijene zahvalan duh. Moja “pridika” nije pomogla, a pošto su druga djeca čekala morala sam je pustiti da ide i započeti sat.
Taj je mjesec bio doista emotivno težak za mene. Moj mlađi sin koji živi na drugom kontinentu i kojeg nisam vidjela više od godinu dana je trebao doći u trotjedni posjet. Njegov stariji brat, koji doduše živi bliže, no ne toliko blizu (u drugoj državi) planirao je da nam se pridruži. Napravili smo velike planove i rezervirali mjesto za odmor i rekreaciju. No, raspored mlađeg sina se promijenio i morali smo sve otkazati.
Bila sam izbezumljena i sljedećih nekoliko tjedana nisam mogla doći k sebi. Otišla sam toliko daleko da sam počela sumnjati u Boga i Njegovu ljubav prema meni zato jer je dopustio da se takvo nešto dogodi. Te večeri, nakon gore opisane epizode s mojom učenicom nisam mogla zaspati. Misli su mi se okrenule prema svojim dečkima. Iako su odrasli još uvijek se zorno sjećam njihovih nestašluka iz djetinjstva. Zašto, zašto sada ne mogu biti s njima? Mjesecima smo planirali naš susret. Zašto Bože? Znala sam da se nemam pravo ljutiti na Boga, no nisam si mogla pomoći i duboko u srcu krivila sam Ga za sve.
A onda sam se prisjetila prijašnje scene s djevojčicom, njenim pletenicama i ružičastom vrpcom za kosu. Da li me Bog vidi kao malu, tvrdoglavu djevojčicu s rukama prekriženim na prsima? Jesam li djetinjasta i ljuta jer se stvari nisu odvijale po mome i sada uznemirujem druge s mojom tužnom pričom?
Iz ladice sam izvukla stari, pohabani foto album. Suze su se miješale sa smijehom dok sam okretala njegove stranice i gledala stare slike. Koliko samo čudesnih trenutaka. Koliko samo ljubavi među nama. Na jednoj slici dečki imaju pet i sedam godina i čitam im priču prije spavanja. Na drugoj kuhamo zajedno. Na trećoj pak sviraju u glazbenoj školi, na četvrtoj igraju društvene igrice s najboljim prijateljima.
A onda sam počela gledati naše slike na računalu. Nas troje na planini prošle zime, dečki bordaju, a ja snimam. Na drugoj slici posjećujemo školu jahanja koja je okružena prekrasnom prirodom. Onda tu je i grupna slika od prije nekoliko godina kada smo odjeveni u klaunove posjetili dječju bolnicu. Potom grupna slika od prije nekoliko godina kada mi je sin diplomirao s počastima. Tu je i slika mog starijeg sina kako hrani paunove.
Prošle godine proputovala sam Europu. Slike planinarenja, plivanja u moru, prisustvovanja koncertu, posjećivanja muzeja, slikanja zidnih murala u sirotištu, studiranja na faksu, moje rođendanske proslave, susreta sa starim prijateljima, upoznavanja novih prijatelja. Svi su ti događaji ispunili moje srce zahvalnošću. Koliko samo lijepih uspomena i nezaboravnih trenutaka na kojima sam neizmjerno zahvalna.
Moram li se zahvaliti Bogu? Da, vjerujem da to trebam učiniti. Zapravo želim Mu pokazati zahvalnost i podsjetiti se da živim u prekrasnom svijetu kojeg je On stvorio. Moram mu se zahvaljivati ne samo zbog sebe već i zbog drugih ljudi, zbog svojih sinova i budućih unuka koje ću nastojati naučiti da budu učtivi i ljubazni, da kažu “hvala” i “molim” drugima, a naročito Onome koji nas voli najviše od svih!