Suprug joj je preminuo u svojoj 37.godini života. Ostala je sama sa sedmero djece. Najmlađe je bilo samo sedam mjeseci, a najstarije 14 godina. Njen je muž bio u procesu emigriranja iz Argentine u Brazil tako da nije dobila obiteljsku mirovinu niti od jedne od tih zemalja. Živjela je u Foz do Iguaçu koji se nalazi na graničnom tromeđu Argentine, Paragvaja i Brazila. Njene su sestre ponudile pomoć da podignu neku od njene djece, no ona je odlučila da obitelj treba ostati zajedno.
Uz pomoć prijatelja nastavila je sa suprugovim privatnim poslom i kao mnogi mještani otvorila malu tvrtku za uvoz/izvoz: majice iz Brazila u Argentinu, krumpir i češnjak iz Argentine u Brazil i elektroničke uređaje i aparate iz Paragvaja u Brazil.
Jednom kada je bila u financijskom škripcu nosila je prijatelju faks uređaj iz Paragvaja u Brazil. Odjednom je ugledala stariju ženu, mladi par i uplakanu bebu kako pješače po velikoj vrućini. Stala je i povezla ih. Ispostavilo se da je čovjek živio u njenom kvartu u Riju te da mu je trebao baš jedan takav uređaj. Ponudio joj je novac za faks uređaj koji je imala kod sebe i zarada koju je napravila od te prodaje iznosila je točno onoliko koliko je bila dužna za račune.
Tijekom tih teških godina čvrsto se držala za sljedeće Božje obećanje: “Sva su tvoja djeca Gospodnji učenici i velik je mir tvoje djece.” 1 Svakog je jutra čitala Bibliju sa svojom djecom i molila se za sve potrebe koje su imali.
Nakon smrti svoje majke uspjela je dobiti stipendiju za školovanje svoje djece, iako je trebalo tri godine da svi papiri prođu kroz birokratsku aparaturu. Potom se vratila u Rio kako bi mogla biti bliže svojim sestrama.
Danas su sva njena djeca uspješni odrasli ljudi, a neki su već zasnovali svoje obitelji. Puno joj je pomoglo još jedno biblijsko obećanje. “Podižem oči svoje prema gorama, odakle će mi doći pomoć. Pomoć mi dolazi od Gospoda koji stvori nebo i zemlju.” 2
Kako je meni sve ovo poznato? Ja sam ta žena!