Sjećam se da smo u petom razredu osnovne škole učili o mikrosvemiru. Učitelj je svakom od nas dao špagu od jednog metra i rekao nam da za domaću zadaću napravimo krug od nje te da proučavamo sve što se nalazi u njemu. Tako smo trebali spoznati što živi u našem malom svijetu.
To je bio početak moje zaintrigiranosti malim svjetovima. Provodila sam sate i sate sjedeći u travi i uređujući životni prostor za mrave i druge kukce. Napravila bih im stolice od lišća i haljine od latica, i male ceste i kućice od grančica. No, najčešće bih samo sjedila i tiho promatrala njihov svijet.
Sjećam se da sam posvuda nosila taj komadić špage i da sam kroz taj mali pokus naučila gledati svijet na jedan potpuno novi, drugačiji način. Tratine, staze od kamenčića, kamene ograde prekrivene mahovinom…samo sam ih trebala okružiti špagom i odmah bih stvorila novi svijet. Dobro, nisam ga baš “stvorila” no mogla sam preurediti već postojeći svijet i upotpuniti ga i poboljšati.
Danas čitam o tragedijama koje se događaju širom svijeta i dođe mi da plačem. Slušam političke debate i pitam se hoće li se ljudi ikada složiti ili su pak toliko obuzeti svojim razlikama da nikada neće vidjeti ono što im je zajedničko.
Voljela bih promijeniti svijet. Voljela bih stvoriti čistije i ljepše mjesto za život. Željela bih zaustaviti sve sukobe i ratove, svo nasilje. Željela bih da dobro zavlada našom planetom. Razmišljala sam o tome tijekom moje jutarnje šetnje. Onda sam se sjetila male djevojčice iz petog razreda i uvidjela da iako ne mogu promijeniti cijeli svijet barem mogu pretvoriti svoj mali svijet u bolje mjesto. Ne mogu promijeniti srce svakog čovjeka, no mogu utjecati na osobu koja je pored mene.
Mogu stvoriti mikrosvemir mira u ovom nemirnom svijetu. Mogu pretvoriti svoj dom u oazu mira. Mogu poduzeti nešto kako bih uljepšala sredinu u kojoj živim. Bog mi nije dao ogroman svijet, no unatoč tome mogu pronaći način kako da ga svakog dana ispunim Božjom ljubavlju.