Prijatelj mi je jednom naspomenuo kako često upada u melankoliju nakon nekog lijepog doživljaja. Nisam znao na što se to odnosilo dok se nisam prisjetio nekih svojih osjećaja kao naprimjer osjećaja nakon posebno čudesnog zalaska sunca, fantastičnog dana ili posebno dirljive predstave.
Čudna je i paradoksalna ta mješavina radosti i tuge koju nalazimo u stvarima u kojima uživamo. Je li moguće da nas to podsjeća na prolaznost zadovoljstava? Svi ti osjećaju dođu i nakratko ostanu s nama, a onda iščeznu u prošlost i nastave živjeti u našim uspomenama.
Taj tajanstveni osjećaj je univerzalan. Japanci ga nazivaju mono no aware ili svijest o prolaznosti; o nepostojanosti stvari.” Japanci to doživljavaju svake godine kad procvjetaju trešnje. Negdje u travnju mjesecu ljudi organiziraju piknike u parkovima te se okupljaju ispod trešanja kako bi pjevali, meditirali i uživali u trenutku koji će za tjedan ili dva iščeznuti. Mono no aware odnosi se na gorko-slatko shvaćanje prolaznosti svih stvari. To je svjesnost da je sve što postoji prolazno.
Japanci pokušavaju “uhvatiti” i dočarati kratak život trešnjinog cvijeta (sakure) u cvjetnim aranžmanima, ispijanju čaja od trešnjinog cvijeta, a naročito u haiku poeziji, kratkim, jednostavnim pjesmama koje su duboke u svojoj simbolici i porukama koje šalju, a satkane su često od tužnih, no slatkih misli.
“Sutra i sutra
Hoće li još uvijek biti?
Trešnjinih cvjetova.”
Kada sam živio u Jordanu proljeće je bilo moje najomiljenije doba godine. Tada bi došle kiše i jalova pustinja procvjetala bi u simfoniju boja. Jednom smo se našli u Wadi Rum pustinji ili Dolini mjeseca kako je još nazivaju. Iznenada je počelo pljuštati, što je ovdje zaista rijetka pojava. Gledao sam i čudio se ljepoti planinskih vrhova s kojih su se spuštali slapovi vode i nestajali u beskrajnom pjesku doline. Nastojali smo pobjeći od kiše, no lokalni beduini su uživali u njoj te su se vozali džipovima amo-tamo kroz novonastale potoke. Bili su kao djeca koja vole skakati po lokvama. Znali su naime da će nezasitna pustinja u trenu upiti dragocjenu tekućinu.
Svake godine snijeg bi pao na dan ili dva i prekrio zemlju svojim bijelim pokrivačem. Tada bismo se prošetali oko stambenog bloka i uživali u preobrazbi koju je čarobna zemlja snijega i leda donijela u našu svakodnevnicu. Djeca bi se grudala po cijeli dan i gradila utvrde od snijega, uživajući u svakom trenutku. Sljedećeg dana sunce bi zasjalo i sve bi to nestalo.
Ljepota glazbe i drame čuvena je po svojoj prolaznosti. Vjerojatno nam zbog toga te stvari i pružaju trenutke čiste radosti koje zauvijek želimo pohraniti u sebi.
Sveto pismo sadrži u sebi nekoliko stihova o prolaznosti. Jedan koji mi pada na pamet je “Trava se osuši, cvijet uvene,” 1 a drugi “ali Gospodnja riječ ostaje dovijeka.” 2 Biblija govori kako je život kao dašak – pojavi se na trenutak, a onda nestane. 3 Mislim da je Bog stvorio te prekrasne trenutke koje doživljavamo kako bismo naučili izvući najbolje iz svakog trenutka, a što je još važnije i iz života.
No, Biblija nas također ohrabruje da su Božja riječ i ljubav vječni, neprolazni. Isus je rekao: “Ne ću te ostaviti, niti ću te napustiti.” 4 U tri Evanđelja nailazimo na iste stihove: “Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći.” 5
Spoznaja da su sva zadovoljstva ovog života prolazna stavlja stvari u pravu perspektivu. Ponekad se osjećam kao lutalica u ovom svijetu, stranac koji samo prolazi kroz ovaj napaćeni svijet, no dobro je znati da je sve ono što je urađeno u ljubavi vječno.
Nedavno sam dao jedan od obiteljskih albuma svojoj kćerki da “pazi” na njega. Spakirala ga je u kofer no nešto kasnije taj se kofer izgubio u zračnoj luci! Isprva sam bio skrhan bolom zbog tog gubitka, no onda sam shvatio da svi trenuci koji su bili zabilježeni na tim fotografijama žive vječno u našim uspomenama kao i u životima naše djece, a to nitko ne može izgubiti ili oteti od nas.
Vjerujem da smo mi provodnici Božje ljubav i Riječi te stoga možemo sigurni da gradimo nešto trajno, nešto u čemu možemo zauvijek uživati, nešto što nikada neće nestati.