„Ja sam kruh života“ 1 jedna je od sedam Isusovih “Ja sam” tvrdnji. Kruh se smatra osnovnim prehrambenim proizvodom i činjenica je da je tijekom vremena postao sinonim za hranu. Čak upotrebljavamo frazu „lomljenje kruha zajedno“ da ukažemo na zajedničko objedovanje. Kruh je također osnovni sastojak ručka koji se služi za vrijeme blagdana židovske Pashe. Židovi su tijekom blagdanske gozbe, kao i tijekom sljedećeg tjedna trebali jesti beskvasan kruh u znak slavljenja seobe Izraelaca iz Egipta. A kada je židovski narod lutao pustinjom 40 godina, Bog im je poslao „kruh nebeski“ da ih prehrani. 2
Sve se ovo može svrstati u događaj koji je opisan u šestom poglavlju Ivanovog Evanđelja. Isus je bezuspješno pokušavao pobjeći od mnoštva. Prešao je Galilejsko more, no ljudi su ga uporno slijedili. Poslije nekog vremena upitao je Filipa kako su planirali nahraniti sve te ljude. Filipov odgovor otkriva njegovu “malu vjeru” jer je rekao da nemaju dovoljno novca da priušte svakom čovjeku čak i najmanju količinu hrane. A onda Andrija dovodi Isusu dječaka koji je imao pet pogača i dvije ribe. S tom malom količinom hrane Isus na čudesan način hrani okupljeno mnoštvo.
Poslije su Isus i Njegovi učenici krenuli na drugu stranu Galileje. Kada su ljudi shvatili da Isus odlazi, krenuli su za njim. Isus ih tada prekorava rekavši im da se uopće ne osvrću na Njegove čudesne znakove nego da Ga slijede samo zbog “besplatne” hrane. “Skrbite se za jelo što ostaje za vječni život, koje će vam dati Sin Čovječji; jer njega potvrdi Bog Otac.” 3 Drugim riječima toliko su bili zaokupljeni hranom da su potpuno zapostavili činjenicu da je njihov Spasitelj došao. Židovi su zatražili od Isusa znak koji bi potvrdio da Ga je Bog doista poslao te su mu rekli da im je Bog poslao manu kada su lutali pustinjom. Isus im je na to odgovorio da bi bilo bolje da traže pravi kruh iz nebesa, kruh koji život daje. Kada su Ga zatražili da im da taj kruh, Isus ih je zaprepastio rekavši: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, ne će nikad ožednjeti.” 4
Ovo je fenomenalna izjava. Kao prvo, poistovjetivši se s kruhom Isus je zapravo rekao da je On neophodan za život. Kao drugo, život o kojem Isus govori nije ovozemaljski, fizički život, nego vječni. Na jednu stranu Isus stavlja ono što On donosi kao Njihov Spasitelj, a na drugu kruh kojeg je čudesno stvorio dan ranije. To je kruh koji tijelo jede, a taj je kruh pljesniv i kvarljiv, dok je On duhovni kruh koji donosi vječni život.
Ključ je u drugoj izjavi koju je Isus dao tijekom propovijedi na gori. U Matejevom evanđelju 5:6 On kaže: “Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde! Oni će se nasititi.” Kada Isus kaže da oni koji mu pristupe nikad neće više gladovati i oni koji vjeruju nikad više neće biti žedni, On nam poručuje da će zadovoljiti našu glad i žeđ za pravdom.
Biblija kaže da je Bog stavio (želju za) vječnošću u naša srca. 5 Biblija nam također kaže da mi ne možemo zaslužiti mjesto u nebesima jer smo grješni, 6 i da nam naš grijeh može donijeti samo smrt. Nitko nije savršen i svi griješimo 7 Kada je Isus umro na križu preuzeo je na sebe našu krivnju i time okajao naše grijehe. Kada Mu počnemo vjerovati naši se grijesi pripisuju Njemu, a Njegova pravednost nama. Isus zadovoljava našu glad i žeđ za pravednošću. Isus je naš kruh života.
Izvorni članak možete naći ovdje: GotQuestions.org
* * *
Krist uspoređuje ljudske potrebe s glađu i žeđu. Biti gladan nije prijevara, šala, nešto lažno. Tko god je iskusio glad zna da je to stvarna potreba i da su bolovi stvarni. Žeđ također nije stvar osjećaja, već stvarna nevolja koja može biti vrlo mučna.
I srce gladuje, prazno je i nesvjesno jeca: “O, kada bi me samo netko volio i kada bih i ja mogao voljeti nekoga čija će me ljubav ispuniti do vrha.” Naša su srca proždrljivci kada se radi o ljubavi. Love je kao lavovi, posvuda je traže i razočaraju se. No, kada čuju da ih je Isus volio prije nego što je svijet uopće i postojao te da je umro za njih, pronalaze mir i spokoj. Isusova ljubav ispunjava dušu i potpuno zasjenjuje sve druge oblike ljubavi. Isus postaje mladoženja našeg srca, naš miljenik i tako se opraštamo od svakodnevnih stvari. —Charles Spurgeon (1834.–1892.), prilagođeno