Izgledao je jako žalosno kada sam ga prvi puta susreo. Bio je puno stariji od mene, no tijekom tih prvih dana u bezličnom bolničkom odjelu bio je preplašen i zabrinut baš kao i ja.
Moj je krevet bio na drugom kraju sobe. Osmjehnuo sam mu se nastojeći ga ohrabriti.
“Sve će biti u redu.”
Samo se okrenuo na drugu stranu i zatvorio oči, pretvarajući se da spava.
Bolnica je čudno mjesto. Svi pacijenti se suočavaju s istim neprijateljem – strahom. Što nije u redu sa mnom? Hoću li ozdraviti? Hoće li operacija uspjeti?
Nakon nekog vremena, opet sam pokušao uspostaviti kontakt s njim. U bolnici sam ležao već dva tjedna i osjećao sam se kao veteran.
“Zašto ste ovdje?” upitao sam.
Bio je potišten i utučen. Bilo mi je žao što sam ga uopće uznemirio tim pitanjem. A onda mi je blago odgovorio. “Išao sam na odmor. Sve je bilo spremno i auto je stajao ispred ulaznih vrata. Ušao sam u kuću kako bih još jednom upotrijebio nužnik. Tada sam ugledao krv…”
Prstima je grčevito gužvao plahtu. “I sada sam ovdje, umjesto u Francuskoj, sa svojom ženom. Najradije bih skočio kroz prozor.”
U prostoriju je u tom trenu ušao liječnik i s ozbiljnim izrazom lica saopćio mu: “Gospodine Williams, vaša je operacija na rasporedu sutra ujutro.
Nakon odlaska liječnika vidjelo se da je čovjeku bilo iznimno teško. Povukao se u sebe i nije želio s nikim razgovarati.
Odjednom sam osjetio da mi Bog pokušava nešto reći.
Prepiši nekoliko redaka iz Psalma 91 na karticu i daj mu je prije operacije.
Psalam 91? A što ako on ne vjeruje u Tebe, Gospodine?
Samo me poslušaj!
Poslušao sam taj unutarnji glas. Sestra mu je dala moju karticu idućeg jutra prije nego što su ga odgurali van iz sobe.
Operacija je uspješno prošla.
A uspjela je i kartica. Sljedećeg dana rekao mi je: “Hvala ti od srca na onim divnim riječima. Ne mogu ti opisati koliko su me samo utješile i ojačale. Jesi li ti to napisao?”
“Ma kakvi,” odgovorio sam, “stihovi su iz Biblije. Bog ih je napisao.”
“Nevjerojatno….” promrmljao je, a onda se nasmiješio. “Mislim da ću početi čitati tu knjigu.”