Nakon serije traumatskih gubitaka naljutila sam se na Boga. Sama, bez primanja i nade u bolje dane odlučila sam se na samoubojstvo. Osvijestila sam se u bolnici u kojoj su me potom zadržali na oporavku.
Bilo je Valentinovo – prvo bez mog supruga. Sjedila sam sama u čekaonici i plakala kao godina.
U jednom su trenu pored mene prošli muškarac i žena. Odjednom su zastali i čula sam kako joj kaže: „Sačekaj malo“. Potom se vratio do mene i prstom podigao moje uplakano lice…i poljubio me u obraz.
Muškarac je bio jedan od bolesnika s kojim sam nakratko razgovarala prethodne večeri. Zašto bi me ovaj skoro potpuni stranac poljubio? Očigledno da nije imao skrivenih pobuda jer je žena s kojom je bio najvjerojatnije bila njegova žena ili djevojka. Što ga je potaklo da me poljubi i podigne iz tame? Kako sam to zaslužila?
Poslije par minuta povratila sam se od iznenađenja. Primila sam prekrasan dar, dar nade i trebam ga podijeliti s drugima. S tom mišlju pokrenula sam se polako iz dubokog ponora u koji sam upala.
Nakon nekoliko dana otpustili su me iz bolnice. Bila sam bez novca, zapravo ostalo mi je samo tek nekoliko kovanica. Posljednja kutija hrane u kuhinjskom ormariću bila je kutija griza i konzerva umaka od rajčice. Izgleda da ću slijedećih tri dana na jelovniku imati griz s umakom od rajčica pa bi bilo bolje da to sve odjedanput pripremim, razmišljala sam.
Skuhala sam griz i namjeravala sam sjesti i ručati kad je zvono zazvonilo. Otvorila sam vrata i pred sobom ugledala mladu ženu koja je izgledala kao netko tko umire od gladi. Pored nje je stajalo neuhranjeno dijete od svojih pet ili šest godina. Žena mi je rekla da je bila izbjeglica te da nije mogla naći posao.
Upitala me je imam li nešto sitnoga i misli su mi odlutale do onih nekoliko preostalih kovanica. Kome taj sitniš uopće može pomoći?
„Imam samo nekoliko kovanica i to je sve,“ rekla sam joj, „znam kako je biti u besparici. No, skuhala sam griz s umakom od rajčice. Hoćete li mi se pridružiti?“
Majka i dijete sramežljivo prihvatiše moju ponudu te sjedosmo za kuhinjski stol. Kako sam samo željela da im mogu ponuditi savršeno pripremljen sočni odrezak umjesto griza. Onda sam se sjetila da mi je netko prije par dana dao čokoladicu koju sam ostavila za crne dane. Dala sam je djetetu u zamjenu za zagrljaj koji nikad neću zaboraviti.
Kada su mi rekle da žive nedaleko od mene pozvala sam ih da me ponovno posjete. Rekla sam im da im nisam mogla obećati pravi objed, ali da ću podijeliti s njima što god budem imala. Uz osmijeh i topao stisak ruke otišle su. Nikad ih više nisam vidjela.
Tri dana kasnije u novinama sam ugledala ponudu za posao. Prijavila sam se iako nisam imala potrebnu stručnu spremu niti prethodnog radnog iskustva. Pozvana sam na razgovor i nakon samo nekoliko uobičajenih pitanja ostala sam zatečena. „Možete li početi sutra?“ Prije nego sam mogla odgovoriti sinulo mi je. Jesu li oni neznanci koji su pokucali na moja vrata zapravo bili anđeli na zadatku?
Osjećala sam se da nisam samo prošla razgovor za posao već da sam položila i ispit. Prvo mi je Bog poslao onog čovjek da mi pokaže da me voli i da me nije zaboravio, a zatim mi je poslao majku s djetetom kako bi se uvjerio da ću održati svoje obećanje i podijeliti dobivenu ljubav i nadu s drugima. Kada sam to učinila On mi je otvorio vrata svojih blagoslova.
Erika je danas sretna i zadovoljna žena. Radi kao novinska izvjestiteljica, a pored toga bavi se i drugim poslom – širenjem Božje ljubavi. Počela je izradom kostima za klaune, za volontere Family International, a danas im se ponekad i pridruži kako bi kroz terapiju liječenja smijehom pomogla najmlađim pacijentima tamošnjih bolnica.
„Srce mi se ispuni radošću kada vidim malo dijete, bolesno i odvojeno od obitelji i doma kako se smije i uzdiže iznad samoće i patnje“, rekla nam je. „Uz malo volje netko se samo treba obući kao klaun i staviti smiješni crveni nos i otpjevati pjesmu ili dvije.“
I ta djeca nisu jedina koja su osjetila Božju ljubav kroz nju. Umirovljenici u staračkim domovima koje također redovno posjećuje zahvalni su za njeno prijateljstvo, brigu i suosjećanje.