Posjećujući supruga u bolnici pitala sam se što sve proživljavaju mnogobrojni bolesnici koje sam viđala na bolničkim hodnicima i u sobama. Neki, naročito oni stariji ležali bi tamo sami, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Mjesec sam dana skoro svakodnevno posjećivala bolnicu i nitko im nikada nije došao u posjetu. Izgledalo je da nikome nije bilo stalo do njih.
Ponekad bih se zagledala kroz prozor sobe u kojoj je moj suprug ležao i vidjela bih automobile koji jure gore dolje po autocesti. To me je podsjetilo na izgubljeno čovječanstvo, na mnoga usamljena, tužna i slomljena srca.
Tada sam shvatila koliko svaki od nas treba Božju ljubav i milost bez obzira da li ležimo u bolničkoj postelji i umiremo ili pak trčimo amo-tamo kroz život. Uvidjela sam također koliko Bog treba nas, da usmjerimo druge ka Njegovom srcu punom ljubavi. Sve me je to podsjetilo na ovu himnu koju bih ponekad pjevušila svom mužu:
I jarko svijetli Očeva milost,
Iz Njegova svjetionika.
A brigu o svjetiljkama pored obale
On povjerava nama.
Neka donja svijetla gore
I preko valova šalju svjetlost svoju.
Nekom jadnom, iscrpljenom mornaru
Obasjat će put, bit će spas.
Tama grijeha se slegla
I gromoglasno valovi biju.
Nestrpljive oči brižno promatraju,
čeznutljivo pretražuju obalu.
Podesi svoju malu svjetiljku brate
Neki jadni mornar, iscrpljen olujom
Pokušava luku naći
i s tamom za život se bori. [“The Lower Lights,” glazbu i riječi napisao Philip P. Bliss, 1838.–1876.]
Bog, Isus i Duh Sveti su gornja svjetla, a mi smo donja svjetla koja se pružaju uzduž obale. Bog nam je dao veliku odgovornost – stvari koje bi trebale biti naši prioriteti. Mnogo toga zahtjeva našu pozornost, a vremena nikad dosta da se pobrinemo za sve. Ako nismo oprezni zaboravit ćemo ili čak i propustiti u nekim slučajevima ono što je najvažnije. Kakav samo blagoslov možete biti svojoj obitelji ili bližnjima, a bližnji pak može biti svaki onaj kojeg Bog navede na vaš put, svaka osoba koja treba Njegovu i vašu ljubav, svaka osoba koju On želi voljeti kroz vas.