Bio je topao i vlažan ljetni dan. Nakon nekoliko sati putovanja stropštali smo se iscrpljeni na sjedala u čekaonici autobusnog kolodvora u sjevernoj Italiji. “Jesam li stvarno morao poći na ovaj put?” promrmljao je nevoljko moj sin Jeffrey.
I sama sam se nekoliko puta zapitala kako sam uopće došla na ideju da vučem sa sobom mrzovoljnog četrnaestogodišnjaka. Išli smo naime u posjetu baki i djedu što i nije baš bila najzabavnija stvar za jednog tinejdžera.
Imali smo sat vremena do drugog autobusa koji nas je trebao odvesti do našeg odredišta. Nisam znala što je bilo gore – ustaljeni zrak u čekaonici ili tišina koja se spustila između nas. “Jesi li za sladoled?” upitala sam ga.
Trik koji je do tada bio nenadmašiv nije upalio ovog puta. “Ne, hvala!” odgovorio je kratko i sarkastično. “Ne treba mi.” Kao da mi je sinčić želio poručiti da i nije više tako mali.
“Dobro, kako hoćeš” odvratila sam mu nestrpljivo. Zgrabila sam svoju torbu i krenula prema kafiću, moleći se usput da nam Isus pomogne izgladiti ovu situaciju.
Kada sam se vratila Jeffrey je razgovarao s dječakom koji je bio godinu ili dvije stariji od njega. “Emanuel je iz Rumunjske,” objasnio mi je upoznavajući nas, “i dobro govori talijanski. Živi u kamp-kućici nedaleko odavde s majkom i dvije mlađe sestre i uzdržava svoju obitelj radeći sve i svašta.” Emanuel je bio pametan i pristojan mladić koji se nije libio latiti bilo kakvog posla.
Dečki su nastavili razgovarati i očigledno su uživali u tome. U jednom je trenutku Jeffrey rekao Emanuelu da je jednog ljeta bio u Temišvaru u Rumunjskoj. “Hej,” uzbuđeno će Emanuel “Ja sam iz Temišvara.” Vidjela sam da je Emanuelu puno značilo da je sreo nekoga svojih godina, nekoga s kim se mogao družiti. I Jeffrey je bio zainteresiran da čuje više o Emanuelovom životu i izgledalo je da ga se dojmilo to što je netko njegovih godina marljivo radio i već priskrbljivao za svoju obitelj.
Kada je naš autobus došao, Jeffrey se pomolio za Emanuela i njegovu mamu i sestre, a potom mu je dao donaciju i jedan od naših letaka.
“Mama,” prošaptao je Jeffrey dok smo se smještali na naša mjesta “to je bilo stotinu puta bolje od sladoleda!”
Ponekad kada smo ljuti ili potišteni pružanje pomoći nekom u nevolji odagnati će te negativne osjećaje i misli i vratiti osmijeh na naše lice.