Kada sam bila mala, mama mi je bezbrojno puta rekla da bi bilo bolje da sam se rodila kao muško! Sada je tek razumijem. Naime, uzmemo li u obzir sredinu u kojoj je odrasla i stavove argentinskog društva onog vremena, mora da joj je bilo teško roditi samo jedno dijete, i to djevojčicu. Ta me je spoznaja boljela. Bila sam boležljivo dijete i ponekad sam mjesecima bila u krevetu, naročito tijekom hladnih, vlažnih zima u Buenos Airesu. Tada nisam mogla ići u školu niti sam se mogla igrati s prijateljima što je uveliko povećalo osjećaj usamljenosti i izoliranosti.
Otac mi je umro kada mi je bilo petnaest godina, i morala sam raditi skraćeno radno vrijeme da bih platila svoju školarinu. Željela sam postati sekretarica te sam marljivo studirala i redovno pohađala praksu. Unatoč svom trudu majka me nije hvalila niti ohrabrivala iako sam žudila za njenim odobravanjem. Postala sam buntovna te me je na kraju istjerala iz kuće. Morala sam se sama suočiti sa životom.
Studiranje si više nisam mogla priuštiti, no iznajmila sam sobu i s vremenom sam si našla i bolji posao. Nisam bila sretna. U duši sam osjećala nemir i nezadovoljstvo. Očajna, okrenula sam se Bogu i zamolila ga da učini nešto jer ja više nisam mogla.
Tog tjedna srela sam članicu Family International s kojom sam se uputila u duboki razgovor. Bio je to samo početak zanimljivih i poučnih razgovora o Bogu i duhovnim istinama. Konačno sam dobila odgovore na pitanja koja su me mučila. Osjećala sam da Bog želi da podijelim novo pronađenu radost s drugima te sam odlučila posvetiti sve svoje vrijeme kršćanskom volonterskom radu.
Novi “posao” odveo me je u različite krajeve zemlje, a počela sam putovati i izvan granica Argentine i posjećivati susjedne države. Tijekom tog vremena održavala sam kontakt sa svojom majkom, no nije to bio neki dubok i prisan odnos. Nakon osnivanja vlastite obitelji moja su djeca uključila majku u svoje aktivnosti, kao naprimjer pravljenje božićnih čestitki i ukrasa za obitelj i prijatelje. S vremena na vrijeme napisala bih joj pismo te bih priložila slike djece da bi vidjela kako joj unuci rastu, no ništa od toga je nije usrećilo.
Prošlo je nekoliko godina i mislila sam da je vrijeme učinilo svoje te da sam joj oprostila. Uvidjela sam pak da je lako oprostiti osobi s kojom čovjek ne živi ili koju često ne viđa, no puno je teže oprostiti onoj koju redovno viđa i koja će ga možda opet povrijediti.
Kada sam se vratila u Argentinu i ponovno srela majku nakon svih tih godina njeno neodobravanje i pomanjkanje srdačnosti otvorili su emocionalne rane za koje sam mislila da su zarasle i nakon samo nekoliko susreta opet smo se počele svađati.
Jednog sam dana čula pjesmu “La magia del perdón” (“Čar opraštanja”) i slušajući njene riječi počela sam osjećati grižnju savjest. Shvatila sam da mi ne preostaje ništa drugo nego da joj oprostim. Usrdno sam zamolila Boga da mi pomogne da oprostim majci svaku ružnu riječ, svaki izljev bijesa i sve ostalo čime me je povrijedila.
Zahvalila sam se Bogu što mi je pokazao da pokažem milost i oprostim, jer sam bila svjesna da mi i samoj treba oprost. I ja sam povrijedila druge, no Isus me nikada nije prestao voljeti. Shvatila sam također da Isus nikada nije prestao voljeti moju majku te da je želio da je i ja volim. Zaplakala sam, prisjećajući se svih onih prošlih godina, izgubljene bliskosti i prijateljstva koje smo mogli imati i koliko je zbog toga najvjerojatnije pretrpjela.
Isus je rekao svojim učenicima: “Badava ste dobili, badava dajite!” 1 “Pa budite dakle i vi milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac! Ne sudite! Tada ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđivani! Opraštajte i bit će vam oprošteno. Dajite i dat će vam se…jer će vam biti odmjereno jednakom mjerom kojom vi mjerite.” 2
Također nas je podučio kako da se molimo: “I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!” 3 Primila sam Božji oprost i sada sam trebala podijeliti taj dar sa svojom majkom.
Kada sam je slijedeći put posjetila bila sam potpuno druga osoba. To je promijenilo i nju. Pripremila je vrlo ukusan ručak, podijelila sa mnom svoje omiljene recepte, a potom smo se uz kavu prisjetile lijepih uspomena. Od tada, kad god vidim svoju majku činim mi se da srećem starog prijatelja s kojim se dugo nisam vidjela i s kojim imam toliko toga za popričati. Isprva je staza oprosta bila krševita, neravna, puna kamenja i rupa no s vremenom je postala ravnija i ugodnija za putovanje. Upoznala sam čar opraštanja i sada ga želim podijeliti s drugima.