Peter i ja smo uzeli nekoliko slobodnih dana kako bismo se odmorili u malenom primorskom gradiću. Jednog kasnog poslijepodneva šetala sam se plažom kada sam ugledala prekrasne prizore, nešto što nikada ranije u životu nisam vidjela.
Raštrkani oblaci poprimali su nježne pastelne tonove, a romantične nijanse breskve, ljubičaste i zlatne našle su se u kontrastu s plavom bojom neba. Obožavam zalaske sunca i s vremena na vrijeme naišla bih na zadivljujuće prizore od kojih bi mi zastajao dah. Veliki slikar je još jednom zadobio moju pozornost. Činilo mi se kao da je u svaki oblak ulijevao obojenu svijetlost. Boje su polako ispunjavale oblake, a potom su se prelijevale preko njihovih rubova. Sve me je podsjećalo na šarena stakalca kaleidoskopa koja u suučesništvu sa svjetlošću jednostavnim pokretom stvaraju raskošne slike.
U tom je trenutku sve postalo nevažno. Čudesna ljepota ovog remek djela koje se rađalo tik ispred mojih očiju zasjenila je cijeli moj život. Prizor se nježno i polako kretao u smjeru oceana da bi ga u jednom trenutku nepregledno plavetnilo progutalo samo da bi se u sljedećem trenutku pretvorilo u more živih boja koje je u daljini bilo glatko poput ogledala dok su valovi zapljuskivali pijesak zlatnom svjetlošću. Osjećala sam se kao da me je ova natprirodna ljepota ogrnula svojim plaštem, kao da je zalazak sunca komunicirao Božje ohrabrenje i ljubav prema meni.
Boje su se potom počele prelijevati u tamnije nijanse krećući se pritom prema obližnjem rtu čiji se vrh nazirao iz vode. Činilo mi se kao da se preko ruba neba na prirodu izlio potok žive svjetlosti pretvarajući sve na zemlji u crveno i zlatno kamenje rijetke ljepote.
Živopisna preobrazba neba postepeno je prešla iz nježnih u tamnije, bogatije tamno crveno boje poprskane bakrenim plamenovima i kraljevsko plavom. Na kraju je, nakon jedno petnaestak minuta koje su prošle kao u treptaju, Bog počeo spuštati velike zavjese prirode i veličanstveni prizor je polako počeo iščezavati. Rad Velikog maestra nestao je u blagom povečerju kako bi se sutra ponovno vratio i obojio svijetu novi dan.
Stajala sam tako sama dok je večer polako prekrivala svijet oko mene. Osjećala sam se kao malo dijete koje nije moglo doći k sebi od prekrasnog “vatrometa” i koje se nadalo protiv svake nade da će svakog trenutka ponovo moći vidjeti taj prelijepi prizor. A onda mi je na um pala misao, kao grom iz vedra neba. Ovaj nevjerojatni, zadivljujući, čudesno složeni prikaz moći i ljepote je Bogu nešto najjednostavnije, kao treptaj oka.
Shvatila sam da sam svjedočila samo trunku Njegove neizmjerne sposobnosti i snage, jednoj čestici Njegove moći u beskrajnom prostranstvu Njegove snage. Ako je takav jedan mali i beskrajno kratki trenutak uzbudio moju dušu i ostavio me bez daha kako uopće mogu zamisliti ili razumjeti Velikog Stvoritelja koji nebo može prekriti takvom ljepotom i obrisati ga u sljedećem trenutku kao da je sve to bilo samo trag Njegove aure ili nazočnosti?
Ponekad se toliko zaokupimo ovozemaljskim stvarima i tjeskobni smo jer smatramo da sve svoje probleme moramo sami rješavati. No u trenucima poput ovoga Onaj koji u treptaju oka može preobraziti čitavo nebo podsjeća me na pravu stvarnost – Bog nas duboko voli i trebamo se u Njega uzdati. Kroz svoje nebesko remek djelo poručio mi je: “Ja mogu sve stvoriti. Ja mogu sve održati. Ja mogu sve zaštititi. Ja mogu riješiti svaki problem. Ja sam ljepota, moć i ljubav i sve ovo činim za tebe.”
Ovakve stvari podsjećaju me da Onaj koji stvara takve veličanstvene prizore da bi usrećio nas – djelo ruku svojih – točno zna do najmanjeg detalja koje su naše potrebe i želje te se skrbi za nas, na velike i male načine. Kako uopće možemo pomisliti da će nas ikada zanemariti ili da On ne nadzire svaki detalj našeg života?