Pjevao sam pjesmu Franka E.Graeffa “Does Jesus Care?” (Da li se Isus brine?) mnogo puta prije nego što sam osjetio utjehu njene gracioznosti i ljepote. A njene su riječi oživjele tek kada je preminuo naš jednogodišnji sin Martin. Rodio se u Brazilu, dva mjeseca prije roka. Svjetlo dana ugledao je pola sata nakon rođenja svog brata blizanca, a od prvog trenutka držali su ih na aparatima. Njegov je brat brzo prebrodio težak početak životnog puta, no Martin, koji je bio jako slabašna beba, na žalost nije. Imao je srčanu manu i u šestom tjednu podvrgnut je operaciji od koje se teško oporavljao.
Usrdno smo molili Boga da ga ozdravi. Organizirali smo molitveni lanac u crkvi, poslušali sve savjeta liječnika, učinili sve što je bilo u našoj moći kako bismo ga održali u životu. Međutim, iz dana u dan postajalo je sve jasnije da Martin neće dugo ostati s nama.
A onda je netko u molitvi primio viziju. “Martin će biti izliječen,” uzbuđeno je rekla osoba. “Vidjela sam ga kako trči zelenim livadama. Bio je presretan.” Znali smo da je to bila vizija našeg sina u raju i da nas je Bog želio pripremiti vizijom svijeta koji je zvao Martina da ostavi svoje patnje i zakorači u dimenziju u kojoj više neće osjećati nikakvu bol i nedaće.
Nakon nekoliko dana, Bog ga je uzeo k sebi. Otišao je tiho, ležeći u majčinom naručju. Bili smo shrvani. Ništa nas nije moglo pripremiti za to. Roditelji ne bi trebali nadživjeti svoju djecu i sahraniti ih u malom kovčegu, u stranoj zemlji.
Ljudi nas često pitaju: “Gdje je bio Bog kada ga je vaš sin trebao? Nije li mogao ozdraviti Martina kako bi danas bio s vama?” Naravno, znali smo da ga je mogao ozdraviti, no nije se radilo o tome.
Bog je zapravo cijelo vrijeme bio s nama. Bio je naš oslonac i ispunjavao nas je mirom, milošću pa čak i radošću kada smo uvidjeli da je naša beba sigurna u Njegovom naručju. A što je najvažnije, Martina ćemo opet vidjeti onog dana kada mi pređemo tu rijeku i bacimo sidro na obalu vječnosti.